Nakon sahrane svoje supruge, milijunaš je polako krenuo prema svom automobilu, osjećajući kako svaka njegova noga tone u vlažni snijeg, a misli su mu bile zbunjene i pomiješane.
- Na groblju je bilo ljudi koji su mu dolazili, pružali ruke, izgovarali naučene riječi sažaljenja, ali on ih gotovo nije slušao. Bio je sam, i to mu je bilo jasno više nego ikada prije. Nema više ni njegove supruge, ni djece, a njegov život, bogat i uspješan, sada je djelovao prazno. Sjećanje na tu noćnu tišinu kad su se kovčeg i ona spustili u zemlju bilo je kao udarac u njega samog.
Kada je broj ljudi na groblju opao, vozač mu je tiho napomenuo da je automobil spreman za polazak. Polako je krenuo prema izlazu, a snijeg je padao kao da ga tješi sama priroda. Pred kapijom je ugledao staru ženu koja je sjedila pod starim nadstrešnicama. Pogurena, s tamnim maramom na glavi, sjedila je na maloj drvenoj stolici. Žena poput njih često se viđa na grobljima, pa se i on zaustavio, izvadio nekoliko novčanica iz novčanika i ponudio joj ih.
„Sjeti se moje supruge,“ rekao je tiho, ali žena je uzela novac, pažljivo ga pogledala i iznenada, gotovo u šaptu, pitala: „A šta ćeš reći svojoj kćerki?“
- Te riječi su ga pogodile snažno, jače nego hladnoća koja je oduzimala dah. Nije imao kćerku. Nikada je nije imao. Stao je, ukočen, osjećajući kako mu je srce preskočilo. Kako je ona znala? Ta žena nije imala nikakvih informacija o njemu, a ipak je postavila pitanje koje ga je pogodilo u srž. Žena ga je mirno gledala, bez sažaljenja, bez osude. I dalje je osjećao da nešto nije u redu.
U njenim riječima nije bilo ni ljutnje, ni stresa, već tihe patnje. Rekla je da je prije mnogo godina radila kao medicinska sestra na odjelu za porodilje, da je dobro pamtile njegovu suprugu koja je bila prestrašena i samotna kad je došla u bolnicu. Iako su znali da je trudna, supruga mu je to od njega skrivila, zbog straha da bi to moglo uništiti njihov život. Žena je došla u bolnicu noću, nosila samo nekoliko stvari i bila uplašena. Razgovarala je s njom, molila je da ništa ne kaže njezinom mužu, jer bi dijete moglo poremetiti njegov uobičajeni život. Djevojčica je rođena zdrava, ali je ubrzo, nakon nekoliko sati, bila data na usvojenje, dok je majka plakala, ponavljajući da je to činila zbog dobrobiti svih.
- Žena je dodala da je kasnije često viđala njegovu suprugu, koja je dolazila, tražila samo da zna kako je dijete, i da li je dobro. Nije tražila dijete natrag, samo je željela znati da li je imalo sreće. Svaki put bi odlazila, bez objašnjenja, tiho. I sada, kada je žena ispričala svoju priču, milijunaš je stajao nepomično, shvaćajući sve ono što nije primjećivao prije.
Nije mogao vjerovati, ali sada su se svi komadi slagali. Sjećanja na trenutke kad je njegova supruga gledala djecu na ulici, kad je izbjegavala razgovor o porodici, noću bila nemirna, sve to dobilo je duboko značenje. Polako je upitao: „Je li djevojčica još živa?“ Žena je klimnula glavom, potvrđujući. Djevojčica je bila usvojena od strane obične porodice, odrasla je, obrazovala se i vodila jednostavan život. Nikada nije znala ko su joj pravi roditelji i nikada ih nije tražila. Ali ona je bila tu. I živjela je.
