U današnjem članku vam donosimo zanimljivu priču o izuzetnoj povezanosti između čoveka i životinje, koja je imala nevjerojatno snažan utjecaj na život jednog dječaka. Na odjelu intenzivne njege vrijeme je prolazilo sporo, svakim trenutkom je vladao strah, tuga i neizvjesnost.
- Dječak je bio u teškom stanju, a ljekari su njegovu situaciju opisali kao “stabilno, ali teško”. Vitalne funkcije su bile održavane pomoću aparata, a minimalne promjene na monitorima značile su da stanje nije pogoršavalo, ali ni napredovalo. U takvim trenucima, roditeljima nije preostalo ništa drugo nego da svakodnevno budu uz svog sina, čekajući i nadujući se nekoj promjeni.
Majka je stalno bila pored sina, pažljivo osluškujući svaki zvuk aparature, pokušavajući uočiti bilo kakvu promjenu u njegovom stanju. Iako su aparati svako malo odavali iste podatke, ona je i dalje osjećala da postoji mala, ali značajna promjena. Držala je tu nadu kao posljednji mogući izlaz, vjerujući da će njen sin biti dobro.
Otac je bio tiši, posmatrajući situaciju, kao da se trudio da zapamti svaki trenutak s njim, svaki detalj koji bi mogao biti značajan. U njihovim razgovorima s ljekarima, osjećala se čudna tišina, jer riječi ljekara nisu im mogle donijeti nikakvu konkretnu nadu. Dijagnoze su ostale iste, a roditeljima je jedini izlaz bio strpljenje i ljubav koju su osjećali prema svom djetetu.
- U cijeloj ovoj situaciji, bilo je nešto što se činilo neobičnim. Naime, ispred bolnice je svaki dan bio prisutan isti pas, njemački ovčar po imenu Riko. On je dolazio ujutro i strpljivo čekao ispred glavnih vrata. Nije bio u žurbi, nije ni davao znakove da je uzrujan ili nesretan. Sjedio je mirno, okrenut prema bolnici, kao da je znao da nešto važno čeka. Ljekari i osoblje bolnice brzo su ga prepoznali i navikli na njegovu prisutnost. Uvijek su mu donosili zdjelu s vodom, a on je to mirno prihvatao. Međutim, ništa nije ukazivalo na to da je Riko bio nešto više od običnog psa koji je samo dolazio ispred bolnice svakog dana.
No, situacija je počela da se mijenja kada je medicinska sestra primijetila da Riko danima leži, smiren, s glavom položenom na šapama. Njegovo ponašanje bilo je sve mirnije, gotovo kao da je bio umoran, ali nije želio otići. Ova promjena nije mogla proći nezapaženo, te je medicinska sestra odlučila razgovarati s dežurnim ljekarom. Nakon kratkog razgovora, donesena je odluka da se omogući posjeta Riku, ali uz posebne mjere opreza. Na intenzivnoj njezi postoje stroga pravila, ali s obzirom na okolnosti, odlučeno je da se Riko pusti da posjeti dječaka, pod punom kontrolom osoblja.
- Kada je Riko ušao u sobu, činilo se kao da je bio svestan specijalnog trenutka. Hodao je mirno, bez ikakvih naglih pokreta, dolazeći do kreveta gdje je stao i polako postavio svoje prednje šape na rub. Nije davao nikakve zvukove, samo je gledao dječaka. Tada je postalo jasno da je nešto nevjerojatno počelo da se događa. Bez ikakvih naglih promjena, aparatura je počela pokazivati prve promjene u vitalnim funkcijama dječaka. Bile su to sitne, gotovo neprimjetne devijacije od uobičajenih parametara, ali one su bile dovoljna potvrda da je nešto počelo da se mijenja.
Ljekari su pomno proučavali aparate, usporedili rezultate s drugim monitorima i isključili mogućnost greške. Nakon nekoliko provjera, potvrdili su: promjene su bile stvarne, a ne slučajne. U narednim danima, roditelji su primijetili da je dječak počeo da reagira na zvuke i pokrete oko njega. Otvorio je oči i počeo da se kreće. Ujedno, Riko je i dalje bio tu, dolazeći svaki dan, kao da je znao šta je njegov zadatak. Njegova odanost i prisutnost bili su od neprocjenjive vrijednosti.
Ljekari su kasnije diskutirali o ovom nesvakidašnjem slučaju. Iako nije postojalo formalno objašnjenje, svi su složili da je utjecaj emocionalnih podražaja na mozak mogao igrati ključnu ulogu. Nisu imali jasne odgovore na to zašto su se počele događati promjene baš tada, ali je bilo jasno da su emocionalni faktori imali snažan učinak na dječaka. Za roditelje, ovo je postala priča o nevjerojatnoj odanosti psa, koji je svaki dan dolazio, čekao i donio nevjerojatnu promjenu. Za ljekare, to je bio rijedak i nevjerojatan klinički slučaj. A za Rika, jednostavno još jedan dan uz svog vlasnika kojeg nije napustio
