U jednoj od bolnica u Zagrebu, u sobi 304, odvijala se scena koja je šokirala sve prisutne. Medicinska sestra Katarina Horvat nije mogla vjerovati svojim očima.
- Na krevetu najvažnijeg pacijenta bolnice, čovjeka koji je bio u komi već tri mjeseca, sjedila je mala djevojčica u jednostavnoj zelenoj haljini. Držala je ruku Ivana Kralja, milijunaša koji je bio bez svijesti, te se činilo da nije imao nikoga osim medicinskog osoblja koje je povremeno dolazilo.
Katarina je bila zatečena. Mislila je da je možda pogrešno ušla, jer samo obitelj smije biti u toj sobi. Međutim, djevojčica je bila sigurna u svoje riječi, a njezin mirisni glas šapnuo je medicinskoj sestri da ne brine jer “on sanja nešto lijepo”. Kada je pogledala monitore, uočila je da se nešto čudno događa. Nije mogla vjerovati svojim očima kad su se na monitorima pojavili nagli skokovi, a Ivanov puls postao stabilan.
- Zadivljena Katarina prišla je bliže. Ana, djevojčica koja je bila tu, počela je objašnjavati. Njena mama je radila kao čistačica na tom katu i često bi bila tu noću, a ona bi je pratila. Mama joj je pričala da je Ivan Kralj, taj najvažniji pacijent u bolnici, bio jako usamljen, jer mu jedina obitelj bila prisutna samo formalno. Ni oni koji su imali novac, status i moć nisu mu pružali ono što mu je zaista trebalo – ljubav i pažnju.
Ana je pričala Ivanu, pričala mu o svojoj školi, o svojoj mački Luni, o tome kako njena mama puno radi da bi mogla učiti. Djevojčica je bila sigurna da Ivan može čuti i da se osjeća bolje svaki put kada je s njim, sve dok je pjevala pjesmu koju joj je njena mama pjevala kad se osjećala uplašeno. Ivanovi prsti su se pomakli, kao da je osjetio njezinu prisutnost i ljubav koju je donosila.
- Katarina je zadržala dah. Počela je shvaćati da nešto čudesno, nešto duboko ljudsko, možda nije samo u medicinskoj opremi. U trenutku kada su se Ivanove oči pomakle ispod kapaka, nije bilo sumnje da se nešto čudno događalo. Katarina je pogledala Anu kako objašnjava Ivanu da će imati rođendan sljedeći dan, a da će njena mama, unatoč napornom radu, napraviti čokoladnu tortu.
Dok je djevojčica pjevala i pričala, Katarina je osjećala suze kako joj naviru na oči. To nije bila samo priča o hrabrosti i ljubavi, već o tome kako nešto jednostavno i iskreno može promijeniti nečiji život. Djevojčica koja nije imala mnogo, dala je Ivanu ono što mu je najviše nedostajalo: ljubav i pažnju. Taj trenutak je bio poput čuda koje nije moglo proći nezapaženo.
