U današnjem članku vam pišem o temi koja me već dugo fascinira – kako neki ljudi uspijevaju da i u poznim godinama ostanu puni energije, vedri i aktivni.
Kad god bih vidjela fotografije nasmijanih Japanaca u osmoj ili devetoj deceniji života kako voze bicikl, planinare ili rade u vrtu, uvijek sam se pitala u čemu je njihova tajna. Iskreno, dugo sam mislila da je sve stvar genetike. Međutim, što sam više čitala i istraživala, shvatila sam da njihova dugovječnost nema toliko veze s naslijeđem koliko s navikama koje njeguju tokom cijelog života, posebno nakon četrdesete godine.
Moram priznati da sam se i sama zamislila nad vlastitim načinom života. Mi često čekamo vikend da se odmorimo, jedemo u žurbi, preskačemo kretanje i stalno govorimo kako nemamo vremena za sebe. Japanci, s druge strane, zdravlje ne doživljavaju kao projekat koji traje mjesec dana, već kao stil života koji se gradi svakog dana, malim koracima.
Prvo pravilo koje mi je posebno privuklo pažnju jeste njihova umjerenost u ishrani. Na Okinavi postoji poznata izreka “hara hachi bu”, što znači da treba jesti dok ne budemo siti do kraja, nego otprilike 80%. Kada sam prvi put pročitala tu rečenicu, zvučala mi je gotovo nevjerovatno jer smo navikli da jedemo dok više ne možemo ustati od stola. Japanci jedu polako, uživaju u manjim porcijama i pažljivo biraju namirnice. Njihova prehrana uglavnom se sastoji od ribe, povrća, riže i fermentirane hrane poput miso supe.
Najviše me iznenadilo to što oni rijetko jedu tešku i masnu hranu. Slatkiši postoje, ali nisu svakodnevna navika. Hrana kod njih nije utjeha za stres niti način da popune prazninu, nego gorivo za tijelo. Kada sam pokušala primijeniti barem dio tog principa, primijetila sam koliko zapravo često jedemo iz dosade ili nervoze, a ne zato što smo gladni.
Posebno nakon četrdesete godine, metabolizam prirodno usporava i tijelo više ne oprašta loše navike kao ranije. Japanci su toga svjesni i zato ne čekaju ozbiljne zdravstvene probleme da bi nešto promijenili. Oni preventivu smatraju važnijom od liječenja, što je iskreno jedna od najboljih životnih filozofija koje sam čula.
Druga stvar koja me fascinira kod njih jeste odnos prema fizičkoj aktivnosti. Kod nas se često misli da je vježbanje rezervisano za teretanu ili intenzivne treninge, dok Japanci na kretanje gledaju potpuno drugačije. Oni hodaju mnogo više nego mi. U velikim gradovima ljudi svakodnevno prelaze kilometre pješice, a stariji ljudi ostaju aktivni kroz vrtlarenje, lagane vježbe i svakodnevne obaveze.
Sjećam se jednog dokumentarca u kojem je prikazan čovjek od preko 80 godina koji svakog jutra uređuje svoj vrt, vozi bicikl do trgovine i druži se s komšijama. Nije izgledao kao neko ko “preživljava starost”, nego kao osoba koja zaista uživa u životu. Tada sam shvatila koliko je važno da tijelo ostane u pokretu.
Posebno mi se dopada njihova jutarnja rutina poznata kao “rajio taiso”. To su kratke jutarnje vježbe koje ljudi rade zajedno, često uz muziku ili radio program. Nema pritiska, nema takmičenja i nema opsesije savršenim izgledom. Poenta je samo da se tijelo razgiba, da krv proradi i da dan počne energično.
Treća stvar koju sam primijetila jeste njihov odnos prema stresu. Iako Japan važi za zemlju discipline i rada, oni ipak imaju snažan osjećaj svrhe i unutrašnjeg mira. Mnogi stariji Japanci vjeruju u koncept “ikigai”, odnosno razlog zbog kojeg ustaju svako jutro. To može biti porodica, vrt, hobi, pomaganje drugima ili jednostavno želja da svaki dan provedu korisno.
Kada čovjek ima razlog da se raduje novom danu, drugačije funkcioniše i psihički i fizički. Često zaboravljamo koliko emocije utiču na zdravlje. Nije dovoljno samo jesti zdravo ako smo stalno pod stresom, ljuti ili usamljeni.
I upravo me to dovodi do četvrtog pravila koje smatram možda i najvažnijim – zajedništva. Japanci njeguju društvene odnose tokom cijelog života. Stariji ljudi nisu izolovani niti zaboravljeni. Oni učestvuju u lokalnim događajima, druže se, volontiraju i osjećaju da su i dalje važan dio zajednice.
Mislim da je usamljenost danas jedan od najvećih problema modernog društva. Ljudi su okruženi telefonima i društvenim mrežama, a opet se osjećaju prazno. U Japanu se mnogo pažnje posvećuje međusobnom poštovanju i povezanosti, a upravo ta emocionalna sigurnost doprinosi boljem zdravlju.
Kada sve saberem, shvatila sam da tajna dugovječnosti nije u jednoj čudesnoj navici niti skupim tretmanima. Radi se o jednostavnom načinu života koji uključuje umjerenost, svakodnevno kretanje, mirniji um i kvalitetne odnose s ljudima.
Možda ne možemo svi živjeti kao Japanci, ali vjerujem da od njih možemo mnogo naučiti. Nekada su upravo male promjene ono što pravi najveću razliku. Sporiji obrok, šetnja nakon ručka, manje stresa i više vremena za ljude koje volimo možda djeluju beznačajno, ali dugoročno mogu promijeniti kvalitet našeg života.
I iskreno, nakon svega što sam pročitala, više ne gledam na starenje kao na nešto čega se treba bojati. Ako čovjek nauči brinuti o sebi na pravi način, godine zaista mogu postati samo broj.
