Psiholog Mihail Labkovski upozorava da se mnoge nesigurnosti kod žena ne stvaraju u odraslom dobu, nego mnogo ranije, kroz rečenice koje djevojčice godinama slušaju kod kuće i koje kasnije postanu dio njihovog unutrašnjeg glasa. Upravo zato, poruke izgovorene s namjerom da zaštite, odgoje ili smire dijete mogu ostaviti trag koji se vidi tek godinama kasnije, u odnosima, samopouzdanju i načinu na koji žena doživljava sebe.
Labkovski je poznat po direktnom tonu i tvrdnji da roditelji često ne primjećuju koliko njihove svakodnevne fraze oblikuju djetetovu predstavu o vrijednosti, odgovornosti i ljubavi. Prema njegovom mišljenju, nije presudno samo šta roditelj želi reći, nego i kakvu poruku dijete iz toga čuje. Djevojčica, objašnjava ovakav pristup, godinama može usvajati ideju da je važnije zadovoljiti druge nego razumjeti vlastite potrebe.
Takve poruke ne ostaju u djetinjstvu kao usputne opaske. One se, kako se navodi, pretvaraju u obrasce ponašanja: u strah od osude, u potrebu za odobravanjem, u naviku da se šuti kada nešto boli i u uvjerenje da vlastite želje nisu dovoljno važne. Zato Labkovski insistira na tome da roditeljske riječi treba posmatrati kao alat koji može pomoći, ali i ozbiljno povrijediti ako se koristi bez svijesti o njihovoj težini.
Jedna od najčešćih fraza koju roditelji koriste, a koju Labkovski posebno problematizira, jeste: „Šta će ljudi reći?“ Na prvi pogled, to može djelovati kao bezazlen podsjetnik na pristojnost i ponašanje u društvu. Ipak, psihološka težina te rečenice daleko je veća. Djevojčica iz nje može zaključiti da je važno prije svega kako je vide drugi, a ne kako se sama osjeća.
Takvo uvjerenje kasnije može postati filter kroz koji žena donosi odluke, bira partnere i mjeri vlastitu vrijednost.
Upravo tu nastaje problem koji se ne vidi odmah. Dijete koje predugo živi uz ideju da će ga procjenjivati okolina, često odrasta u osobu koja se plaši pogrešne odluke više nego lošeg života. Umjesto da pita šta želi, ono prvo razmišlja kako će to izgledati drugima. U takvom obrascu lako nastaju i kasnije životne odluke koje nisu zasnovane na ličnom uvjerenju, nego na strahu od komentara, osude ili stida.
Labkovski zato smatra da bi zdravija poruka bila sasvim drugačija: „Najvažnije je kako se ti osjećaš i šta ti misliš.“ Ta razlika, iako naizgled mala, mijenja čitav okvir odrastanja. Djevojčica koja uči da prepoznaje vlastite emocije i potrebu za sigurnošću mnogo lakše će kasnije postaviti granice, odbiti ono što joj ne prija i prepoznati situacije u kojima je ne poštuju.
U toj logici, roditeljska riječ nije samo savjet, nego prvi model unutrašnjeg razgovora koji će dijete voditi sa sobom cijeli život.
Kada dijete uči da šuti umjesto da kaže šta osjeća
Druga rečenica koju mnogi roditelji koriste, a koja prema ovom pristupu može biti štetna, jeste: „Djevojčice moraju biti fine i tihe.“ Roditeljska namjera je obično jednostavna: odgojiti mirno, pristojno i skladno dijete. Međutim, kada se takva poruka ponavlja godinama, ona prestaje biti samo podsjetnik na lijepo ponašanje i postaje zabrana za izražavanje nezadovoljstva, ljutnje ili neslaganja.
Dijete koje nauči da je njegova mirnoća važnija od njegovog glasa često kasnije ne zna kako da kaže „ne“. U odraslom životu to se može vidjeti u poslu, gdje osoba trpi poniženja samo da ne bi pravila problem. Može se vidjeti i u odnosima, gdje žena ostaje u lošoj vezi jer joj je lakše ćutati nego otvoriti konflikt.
U oba slučaja obrazac je sličan: potreba za prihvatanjem jača je od potrebe za zaštitom sebe.
U izvoru se posebno naglašava da dijete koje nije naučilo granice često kao odrasla osoba postaje neko ko stalno ugađa drugima, a sebe ostavlja po strani. To ne znači da će svaka tiha djevojčica nužno imati isti ishod, ali znači da ponavljana poruka o tome da je „dobro“ samo ono dijete koje ne smeta može ostaviti dubok trag.
Zato je važno, kako se navodi, učiti djecu da i emocije poput ljutnje i tuge imaju mjesto, pod uslovom da se izraze bez nasilja i ponižavanja drugih.
Takav teret, prema ovom tumačenju, nije bezazlen. On može stvoriti odrasle žene koje stalno pokušavaju popraviti druge ljude, ulaze u toksične odnose iz osjećaja dužnosti i lako žrtvuju vlastite potrebe kako bi svi oko njih bili zadovoljni. Umjesto unutrašnje stabilnosti, razvija se osjećaj da je mir porodice, partnera ili okoline njihova lična odgovornost, pa čak i kada cijenu plaćaju vlastitim zdravljem i dostojanstvom.
Posebno je važno i to što se u ovakvim porukama briše granica između dječije i odrasle odgovornosti. Dijete ne može i ne treba nositi teret raspoloženja svojih roditelja, ali ako od malih nogu dobija poruku da je ono uzrok tuđeg bola, vrlo lako počinje da vjeruje da mora popravljati sve oko sebe.
Kasnije se to pretvara u iscrpljujuću naviku da uvijek bude dostupno, razumijeva i krpi ono što nije samo njegova obaveza.
Samopouzdanje, izgled i poruka da žena vrijedi samo ako se uklopi
U tekstu se dalje ističe i rečenica koja može djelovati grubo, ali odražava jedan od dubljih problema odrastanja: „Nemoj se isticati, ko si ti uopšte?“ Takve riječi, ako se često ponavljaju, djevojčici šalju signal da nije poželjno biti vidljiva, ambiciozna ili ponosna na svoj trud. Umjesto zdrave sigurnosti, razvija se sumnja u sebe i osjećaj da je bolje ostati neprimijećen nego riskirati neuspjeh ili kritiku.
Labkovski prema izvornom tekstu smatra da je mnogo korisnije dijete učiti da prepozna vlastiti napredak i trud. Jedna jednostavna rečenica, poput: „Bravo, vidi se koliko si se potrudila“, može izgraditi potpuno drugačiji odnos prema sebi. U tom slučaju dijete ne mjeri vrijednost samo kroz usporedbu s drugima, nego kroz vlastiti rast.
To je posebno važno u periodu kada se samopouzdanje tek formira i kada pohvala ima dugotrajniji učinak nego što odrasli često pretpostavljaju.
Posebna tema u izvoru je i pritisak vezan za izgled. Mnoge djevojčice, navodi se, odrastaju uz poruke da je ljepota najvažnija osobina žene. Ako roditelji previše naglašavaju težinu, odjeću ili fizički izgled, dijete može steći uvjerenje da njegova vrijednost zavisi od toga koliko je privlačno drugima. Taj pritisak kasnije može prerasti u stalno poređenje, nezadovoljstvo vlastitim tijelom i osjećaj da nikada nije dovoljno dobro, bez obzira na stvarna postignuća.
Najopasniji trenutak, kako se navodi, nastaje onda kada djevojčica povjeruje da nije vrijedna ako nije savršena. To uvjerenje ne mora uvijek biti glasno izgovoreno; često je dovoljno da je dijete godinama slušalo da mora biti lijepo, uredno, tiho i poželjno. Tek kasnije, kao odrasla žena, može otkriti da joj je mnogo teže prihvatiti kompliment nego kritiku, jer duboko u sebi ne vjeruje da je zaslužila dobro mišljenje o sebi.
Zbog toga Labkovski insistira da dijete treba učiti da njegova vrijednost ne zavisi od fizičkog izgleda. U istom okviru nalazi se i upozorenje na poruku: „Bez muškarca si niko.“ Takav stav, prema izvoru, stvara emocionalnu zavisnost i strah od samoće.
Djevojčica koja odrasta uz ideju da mora imati partnera kako bi bila uspješna kasnije može ostati u lošem odnosu samo zato što misli da je usamljenost gora od lošeg braka ili lošeg tretmana.
U toj tački priča prelazi iz savjeta za roditelje u širi podsjetnik o tome koliko rana poruka određuje kasnije izbore. Ako djevojčica nauči da je dovoljno dobra i sama, mnogo će lakše prepoznati zdrav odnos, prekinuti ono što je povređuje i ne tražiti potvrdu vlastite vrijednosti u tuđem prisustvu. Ako, međutim, nauči da bez partnera nema status, sigurnost ili smisao, svaki kasniji odnos može postati pitanje opstanka, a ne ljubavi.
Poruka koja se kroz cijeli tekst provlači jasna je i vrlo direktna: djeca ne pamte samo riječi, nego i osjećaj koji su te riječi izazvale. Zato je, prema ovom pristupu, važno učiti djevojčice da imaju pravo na mišljenje, granice, hrabrost i nesavršenost.
Kada to postane dio odrastanja, mnogo je veća šansa da će kasnije prepoznati sebe kao osobu koja vrijedi i kada nije tiha, savršeno lijepa, uvijek poslušna ili u vezi.
Zato se i završni ton ovog pristupa ne oslanja na strah, nego na odgovornost roditelja da biraju riječi pažljivije nego što se to često čini. Djevojčica kojoj se stalno poručuje da ne smije smetati, da mora misliti na druge i da sama po sebi nije dovoljna, odrasta u ženu koja će teško vjerovati vlastitom osjećaju.
A ona kojoj se kaže da smije misliti, govoriti, rasti i birati, nosit će u sebi mnogo stabilniji oslonac kada jednog dana bude odlučivala o svom životu.
