Vedrana Rudan o bolesti, strahu i odlasku: Njene riječi o „području bez signala“ danas se čitaju drugačije
Nakon vijesti o smrti Vedrane Rudan, ponovo se dijele dijelovi televizijskog razgovora u kojem je otvoreno govorila o agresivnom obliku raka, vlastitom odnosu prema smrti i ljudima koje voli. Posebnu pažnju ponovo je privukla njena rečenica da bi voljela da njen odlazak bliski ljudi dožive kao odlazak na „područje bez signala“.
Vedrana Rudan tokom višedecenijskog javnog rada rijetko je birala sigurne i neutralne formulacije. Kao književnica i kolumnistica govorila je o porodici, novcu, ljubavi, starosti, društvenim nepravdama i međuljudskim odnosima na način koji je jedne privlačio, a druge odbijao. Direktnost je bila toliko snažan dio njenog javnog identiteta da je nije napustila ni kada je tema postala njeno vlastito zdravlje.
Prema navodima izvora, nakon vijesti o njenoj smrti u 77. godini javnost se ponovo vratila intervjuima koje je davala tokom bolesti. Jedno televizijsko gostovanje posebno se izdvojilo jer je u njemu bez mnogo uvijanja govorila o dijagnozi, mogućim posljedicama bolesti, strahu od smrti i načinu na koji bi željela da ljudi koji je vole jednog dana prihvate njen odlazak.
O dijagnozi nije govorila kroz ublažene formulacije
Vedrana nije pokušavala ostaviti dojam da joj ozbiljnost bolesti nije jasna. Prema pisanju domaćih medija koje prenosi izvorni tekst, javno je govorila da boluje od agresivnog raka žučnih kanala, bolesti koju je teško otkriti u ranoj fazi.
Istovremeno je naglasila da je u njenom slučaju tumor pronađen u trenutku kada je još bilo moguće operativno liječenje. Važan dio njene poruke bio je i podatak da je redovno odlazila na zdravstvene preglede. Time je, barem prema načinu na koji je sama govorila, rušila jednostavnu pretpostavku da ozbiljne bolesti nužno pogađaju samo ljude koji godinama zanemaruju kontrole.
„Imam izuzetno agresivni rak koji se zove rak žučnih kanalića i jako se teško otkrije“
— Vedrana Rudan
Takav način govora bio je karakterističan za njene javne nastupe. Nije dijagnozu skrivala iza općih formulacija niti je pokušavala stvoriti sliku osobe koja kroz bolest prolazi bez straha. Upravo suprotno, govorila je o ozbiljnosti situacije na način koji je ostavljao vrlo malo prostora za uljepšavanje.
Prema riječima koje prenosi izvor, bila je svjesna da bi prognoza bila mnogo teža da bolest nije otkrivena na vrijeme. Pravovremeno otkrivanje omogućilo je operaciju i liječenje, ali nije promijenilo činjenicu da se suočavala s bolešću koju je sama opisivala kao izrazito agresivnu.
U njenom nastupu nije bilo klasične predstave o „herojskoj borbi“ u kojoj čovjek ne pokazuje slabost. Govorila je o bolesti kao iskustvu koje mijenja način na koji se posmatraju vrijeme, odnosi i vlastita smrtnost. Upravo je takav pristup učinio da se dio tog razgovora danas ponovo dijeli.
POZADINA DOGAĐAJA
Vedrana Rudan godinama je bila poznata po javnom stilu u kojem nije izbjegavala neugodne teme niti je pokušavala ublažiti vlastite stavove kako bi bili prihvatljiviji široj publici. Kada je počela govoriti o bolesti, zadržala je isti pristup: otvoreno je opisivala dijagnozu, liječenje i vlastiti odnos prema mogućem kraju.
Pred kraj razgovora tema se pomjerila sa bolesti na smrt
Posebno emotivan dio televizijskog gostovanja došao je kada je razgovor prešao s medicinskih detalja na ono što bolest znači za nju i ljude koji joj pripadaju. Prema opisu iz izvora, Vedrana se u jednom trenutku uhvatila za glavu i u svom prepoznatljivom stilu reagovala na očekivanje da bi pred kamerama trebalo plakati čim se govori o mogućem odlasku.
Upravo tada izgovorila je riječi koje su nakon vijesti o njenoj smrti dobile novu težinu. Nije pokušala ponuditi veliku filozofsku definiciju smrti, već je upotrijebila svakodnevnu sliku razumljivu gotovo svakome ko je barem jednom ostao bez telefonskog signala.
„Želim reći da ima jako puno ljudi koji me vole i da ja volim njih i da sam besmrtna i neka moju smrt shvate kao odlazak na područje bez signala.“
— Vedrana Rudan
U toj rečenici spojila je nekoliko elemenata koji su obilježavali način na koji je govorila pred publikom: humor, ironiju, ranjivost i odbijanje patetike. Nije negirala činjenicu smrti, ali nije željela ni da njen mogući odlazak bude predstavljen isključivo kao trenutak potpune tame i tragedije.
Njen izraz o „području bez signala“ zato nije djelovao kao formalno pripremljen oproštaj. Više je podsjećao na spontani pokušaj da vlastitu smrtnost objasni riječnikom koji joj je bio bliži od velikih i svečanih fraza.
Danas se upravo taj dio razgovora najviše izdvaja jer je izgovoren prije nego što je postao citat koji će ljudi ponavljati nakon njene smrti. U trenutku nastanka bio je dio razgovora o bolesti. Nakon njenog odlaska počeo se čitati kao poruka onima koji su ostali.
Bolest nije željela pretvoriti u jedinu priču o sebi
Domaći portali, prema navodima izvora, objavili su da je informacija o smrti Vedrane Rudan prenesena i putem njenog zvaničnog profila nakon duge i teške bolesti. Vijest je pokrenula ponovno dijeljenje njenih intervjua, kolumni i izjava iz posljednjih godina.
Za publiku koja je dugo pratila njen rad to je značilo vraćanje tekstovima u kojima se bavila čitavim nizom tema, često bez obzira na to koliko su neugodne ili društveno osjetljive. Njena javna slika nikada nije bila jednodimenzionalna. Jedni su njenu direktnost smatrali osvježavajućom, dok je drugima bila previše gruba i provokativna.
Kada je govorila o vlastitoj bolesti, razlike u reakcijama nisu potpuno nestale, ali se fokus promijenio. Umjesto komentarisanja tuđeg života ili društvenih pojava, govorila je o vlastitom tijelu, strahu i neizvjesnosti. Time je tema dobila sasvim drugačiju ličnu težinu.
ŠIRA SLIKA
Posljednje javne izjave poznatih osoba često se nakon njihove smrti čitaju drugačije nego u trenutku kada su nastale. Kod Vedrane Rudan to je posebno vidljivo jer je o smrti govorila unaprijed, svjesna ozbiljnosti svoje bolesti, ali bez pokušaja da vlastiti život svede samo na dijagnozu.
Jedna od karakteristika njenog javnog nastupa bila je upravo odbijanje da prihvati ulogu osobe koju treba samo sažalijevati. Bolest je bila dio života kroz koji prolazi, ali nije željela da potpuno izbriše sve ostalo što ju je određivalo: njen karakter, humor, odnose s ljudima, knjige i stavove zbog kojih je godinama bila prisutna u javnosti.
Zbog toga se i njene riječi o ljudima koji je vole izdvajaju iz ostatka razgovora. Iza ironije se pojavio vrlo jasan emotivni sadržaj: svijest da postoje ljudi od kojih se možda mora oprostiti i želja da njima taj odlazak bude barem malo lakše razumljiv.
Rečenice koje nakon odlaska dobijaju drugo značenje
Vedrana je tokom karijere mnogo puta govorila o starosti i smrti, ali je vlastita dijagnoza tim temama dala sasvim drugačiji okvir. Više nije govorila samo kao autorica koja komentariše život drugih ljudi ili društvo oko sebe, nego kao osoba koja zna da se suočava s teškom bolešću.
Ipak, nije napustila svoj stil. Čak je i smrt pokušala prevesti u sliku koja nema klasičnu težinu oproštajnog govora. „Područje bez signala“ zvuči gotovo banalno u poređenju s temom koju opisuje, ali upravo je zbog tog kontrasta rečenica ostala lako pamtljiva.
Ona ne umanjuje konačnost smrti niti briše tugu ljudi koji ostaju. Umjesto toga, pokazuje način na koji je Vedrana u tom trenutku pokušavala govoriti o nečemu što je teško objasniti bilo kakvim riječima. Smrt je predstavila kao odsustvo iz prostora u kojem više nije moguće uspostaviti kontakt, ali bez tvrdnje da su odnosi i sjećanja zbog toga nestali.
Prema materijalu na kojem se temelji ovaj tekst, nema podataka koji bi potvrdili tvrdnje iz izvornog naslova o tome da je sina ostavila bez nasljedstva ili mu zabranila dolazak na sahranu. Ono što izvor detaljno donosi jeste njeno javno suočavanje s bolešću i način na koji je govorila o vlastitom kraju.
Upravo zbog toga danas najveću težinu nose njene vlastite riječi. Nisu nastale kao naknadno oblikovana poruka niti kao formalno oproštajno pismo, već kao dio razgovora u kojem je ozbiljnost bolesti pokušavala držati uz humor i otvorenost po kojima je bila poznata.
Iza Vedrane Rudan ostaju knjige, kolumne, intervjui i brojne izjave koje će različiti ljudi nastaviti čitati na različite načine. Među njima će vjerovatno posebno mjesto ostati rezervisano za nekoliko rečenica u kojima je, govoreći o ljudima koje voli, vlastiti odlazak opisala kao prelazak na mjesto na kojem više nema signala.
