Verica Rakočević godinama je u javnosti bila prepoznatljiva prvenstveno po modi, kreativnosti i dugoj profesionalnoj karijeri, ali iza te slike postoji i iskustvo o kojem joj nije bilo lako govoriti. Modna kreatorka svojevremeno je otkrila da je kao veoma mlada preživjela seksualno nasilje koje, prema njenim riječima, tada nije prijavila policiji. Počinilac je, kako je navela, bio mladić kojeg je poznavala i s kojim je išla u razred. Tek mnogo kasnije shvatila je koliko su strah, stid i osjećaj krivice uticali na njenu odluku da o svemu ćuti. Danas o tom događaju govori prije svega kako bi drugim ženama poručila da nasilje nema opravdanje i da osoba koja ga je preživjela ne bi trebala sama nositi njegov teret.
• Verica Rakočević ispričala je da je kao veoma mlada preživjela seksualno nasilje.
• Prema njenim riječima, počinilac je bio mladić kojeg je poznavala iz škole.
• Nasilje tada nije prijavila policiji, a kasnije je govorila da zbog te odluke žali.
• Strah od reakcije porodice i osjećaj srama bili su među razlozima zbog kojih je ćutala.
• Danas poručuje da odgovornost i sram pripadaju počiniocu, a ne osobi koja je preživjela nasilje.
Teško priznanje:
Rakočević je o tom periodu života govorila veoma oprezno i bez želje da javno iznosi identitet muškarca za kojeg kaže da ju je silovao. Iako je navela da su išli u isti razred, fokus njenog svjedočenja nije bio na njegovom imenu, već na posljedicama koje je događaj ostavio na nju. Priznala je da joj ni nakon mnogo godina nije jednostavno govoriti o iskustvu koje je ostavilo duboku emocionalnu ranu. Istovremeno je bila odlučna u stavu da se seksualno nasilje ne može opravdati godinama počinioca, neznanjem, okolnostima ili bilo kojim drugim razlogom.
Prema dostavljenom članku, ove informacije potiču iz ranijih javnih izjava Verice Rakočević koje su prenosili domaći i regionalni mediji. Izvor je relevantan jer se zasniva na njenom ličnom svjedočenju o događaju i njegovim posljedicama, dok identitet osobe koju je optužila nije javno objavljen.
Godine ćutanja:
Jedan od najtežih dijelova njene priče odnosio se na pitanje zašto tada nije zatražila pomoć. Bila je veoma mlada i, kako je objasnila, odrastala je uz stroge roditelje pa nije znala kako bi reagovali kada bi saznali šta joj se dogodilo. Strah da će biti osuđena ili pogrešno shvaćena bio je dovoljno snažan da odluči ćutati. Tek kasnije je zaključila da bi joj roditelji vjerovatno bili zaštita i da nije morala sama prolaziti kroz posljedice traume.
Prema medijskom tekstu koji prenosi njeno svjedočenje, Rakočević je upravo strah od reakcije roditelja navela kao jedan od razloga zbog kojih nasilje nije prijavila. Izvor je relevantan jer objašnjava njen tadašnji unutrašnji konflikt iz perspektive osobe koja je događaj sama opisivala mnogo godina kasnije.
Pogrešna krivica:
Posebno bolan dio iskustva bio je osjećaj da je možda sama na neki način odgovorna za ono što joj se dogodilo. Činjenica da je poznavala počinioca dodatno je pojačavala stid i zbunjenost. Umjesto da odgovornost odmah vidi na osobi koja je izvršila nasilje, kao veoma mlada počela je preispitivati sebe. Danas taj način razmišljanja odbacuje i jasno naglašava da krivica nikada nije na osobi koja je preživjela seksualno nasilje.
Dostavljeni članak navodi da je Rakočević godinama nosila osjećaj samookrivljavanja, dok danas odgovornost jasno pripisuje počiniocu. Informacija dolazi iz njenog javno prenesenog iskustva i relevantna je jer pokazuje kako trauma može uticati na način na koji osoba tumači ono što joj se dogodilo.
Promijenjen pogled:
Kako je vrijeme prolazilo, Rakočević je počela drugačije gledati na svoju odluku da tada ne ode u policiju. Nakon što je prošlo određeno vrijeme, vjerovala je da prijava više nema smisla i da bi ponovno otvaranje događaja samo dodatno otežalo život. Danas, međutim, kaže da žali što nije reagovala ranije. Upravo iz tog iskustva proistekao je njen apel ženama da ne ostaju same, nego da razgovaraju s ljudima kojima vjeruju i, kada mogu, potraže stručnu i institucionalnu pomoć.
Prema tekstu, njeno žaljenje zbog neprijavljivanja postalo je važan dio kasnije javne poruke. Izvor je relevantan jer prikazuje kako se njen pogled na vlastitu odluku mijenjao kroz godine i kako je lično iskustvo pretvorila u apel drugima.
Poruka ženama:
Rakočević insistira na tome da seksualno nasilje mora biti ozbiljno shvaćeno i da osoba koja ga preživi ne treba ostati sama sa strahom i stidom. Istovremeno je važno imati razumijevanja za činjenicu da svaka osoba nakon traume reaguje drugačije i da odluka o prijavljivanju može biti veoma složena. Podrška zato ne znači samo insistirati na jednom potezu, već saslušati osobu, vjerovati joj, pružiti sigurnost i pomoći joj da dođe do stručne pomoći i nadležnih institucija kada je spremna.
Dostavljeni materijal ovu poruku izvodi iz Rakočevićkinog iskustva i njenog kasnijeg javnog obraćanja ženama koje prolaze kroz nasilje. Relevantan je jer naglasak pomjera sa pitanja zašto neko nije ranije prijavio nasilje na pitanje kako toj osobi pružiti podršku bez dodatnog prebacivanja krivice.
Ja mislim da je veoma važno da osobe koje prežive nasilje imaju nekoga kome mogu vjerovati. Ja osjećam da strah i stid često mogu biti jači nego što ljudi sa strane razumiju. Meni je posebno važna poruka da krivica ne pripada osobi koja je preživjela nasilje. Ja mislim da podrška porodice, prijatelja i stručnjaka može mnogo značiti. Po meni, najvažnije je slušati bez osuđivanja i pomoći osobi da dobije sigurnost i zaštitu.
