- Noć je bila vedra, unatoč živoj rasvjeti okolnog grada. Taksiji su prolazili ulicama, ali moj se ipak zaustavio točno ispred mene. Uz malo razmišljanja, ušao sam unutra, nestrpljiv da se što prije vratim kući. Sat je upravo otkucao jedan iza ponoći, a hladnoća u zraku stvarala mi je nelagodu u kostima.Nenaglašena prisutnost vozača odmah me osvojila. Oči su mu ostale prikovane na retrovizor, naizgled prateći svaki moj pokret. Iako je progovorio samo kako bi se službeno raspitao o mom odredištu, njegov pogled bio je poput igle koja prodire u moj osjećaj sigurnosti.
U određenom trenutku ispustio je slabašan, gotovo neprimjetan smijeh i primijetio: “Ako se osjećate nelagodno, gospođice, možete zatražiti drugo vozilo. Ne smeta mi.” Ton njegovih riječi bio je neobičan; nedostajalo im je prijeteće kvalitete, ali nisu nudile ni utjehu. Samo sam kimnula u odgovor i nastavila gledati kroz prozor, tiho želeći da se putovanje brzo završi.
Jezivo sjećanje koje šalje drhtaj kroz vene obuzelo je moje misli. Sinulo mi je da mu je lice prepoznatljivo. Izraz njegovih očiju, obris njegove brade i način na koji je držao volan, sve je to odjek lica koje sam vidio u vijestima. Srce mi je lupalo dok sam skrenula pogled s njega. Doista, bio je to on. Prisjetio sam se izvješća — proglašen je krivim za više pljački banaka. Njegova slika prošla je kroz razne medije: novine, televizijske emisije i internetske platforme.
Kako bi to moglo biti zamislivo? Još strašnija spoznaja isplivala je na površinu u mom umu – čovjek je proglašen mrtvim. Izvješća su bila nedvosmislena; njegovo tijelo je otkriveno i identificirano. Ipak, evo ga, sjedi preda mnom, vozi taksi i vodi razgovor. Iako su mi ruke počele drhtati, ostao sam pribran. Bilo je imperativ da ne pokazujem nikakav strah.
Razmotreni su slučajevi za koje se čini da se protežu u vječnost. Putovanje se činilo beskonačnim, svaka se sekunda vukla poput minute, a svaki pokret koji je napravio odisao je prijetnjom. Obavila me neizvjesnost – jesam li zarobljen u noćnoj mori ili sam se suočio sa stvarnošću?
Kad je konačno zaustavio vozilo ispred moje zgrade, osjećala sam se kao da bi mi srce moglo prestati kucati. Oči su mu bile uprte u mene dok sam vadila novac iz torbe. Iako su mi ruke drhtale, uspio sam ostati pribran. Brzo sam mu dodao novac i izašao iz auta, osjetivši slabost u nogama.
Provjera straha Nakon ulaska u stan, moja početna radnja bila je traženje informacija. Unijela sam njegovo ime u tražilicu, a srce mi je ubrzalo. Nije bilo sumnje – bio je to on. Iste tetovaže, isto lice. Ipak, kako je to moglo biti? Izvješća su bila nedvosmislena – otkriven je mrtav godinu dana prije.
- Te noći san mi je izmicao dok mi se mislima motalo mnoštvo pitanja: Jesam li naišao na duha? Je li moguće da je smrt namještena? Ili sam postao plijen neobične igre koju je orkestrirao moj vlastiti um? Čak i sada, prisjećanja na tu vožnju izazivaju drhtaj u mom tijelu. Ova priča prkosi potpunom objašnjenju. Je li moja percepcija stvarnosti bila promijenjena ili sam se suočio s nečim doista nadrealnim? Ostajem nesiguran. Ono što znam je da će mi sjećanje na tu vožnju zauvijek ostati živo u sjećanju.
