“`html id=”hy4s4p”
Tri puta je alkotest pokazao 0,00, a ipak je završila u ćeliji: Policajci nisu znali ko je žena koju su priveli
Rutinska policijska kontrola na putu prema Vasluiju završila je tako što je 41-godišnja žena provela noć u pritvoru, iako je alkotest više puta pokazao rezultat 0,00. Prema njenoj priči, nakon što je mirno zatražila objašnjenje i broj značke policijskog komesara, situacija je eskalirala do fizičkog napada i optužbe da je upravo ona napala službenu osobu. Policajci nisu znali da u torbi ima službenu iskaznicu niti da je upravo ona potpisala nalog za kontrolu koja je sljedećeg jutra trebala stići u njihovu stanicu.
Željezna vrata ćelije zatvorila su se iza nje uz snažan zvuk. Ostala je sama u hladnom prostoru s betonskom klupom i vlažnim zidovima, dok su se iz hodnika čuli smijeh i komentari ljudi koji su je nekoliko minuta ranije doveli u stanicu.
Na usni je osjećala krv. Prema priči, policijski komesar udario ju je nakon što je pokušala dobiti jednostavan odgovor na pitanje zbog čega je i dalje zadržavaju, iako nijedan test nije pokazao prisustvo alkohola.
Najčudniji dio cijele situacije bio je to što je mogla promijeniti tok događaja gotovo jednim potezom. U torbi koja je ostala u automobilu nalazila se njena službena iskaznica. Ipak, odlučila je da je ne pokaže.
POZADINA DOGAĐAJA
Žena je imala 41 godinu i putovala je prema Vasluiju kada ju je zaustavila policijska patrola. Kontroli se nije protivila, a alkotest je više puta pokazao 0,00. Problem je nastao tek kada je zatražila razlog daljeg zadržavanja i broj značke službenika koji je vodio postupak.
Tri mjerenja pokazala su isti rezultat
Sve je, prema njenom opisu, počelo kao obična saobraćajna kontrola. Zaustavila je vozilo, postupila prema uputama policije i pristala puhati u alkotest.
Prvo mjerenje pokazalo je 0,00. Umjesto da je nakon toga puste da nastavi put, test je ponovljen. I drugi put rezultat je bio potpuno isti.
Komesar joj je, prema priči, potom prišao i zatražio da puhne i treći put. Navodno je rekao da ljudi poput nje uvijek pronađu neki trik, iako prethodna dva mjerenja nisu pokazala ništa sporno.
Treće mjerenje ponovo je pokazalo 0,00.
Tada je žena postavila dva pitanja koja su, prema njenoj verziji događaja, potpuno promijenila atmosferu.
„Možete li mi, molim vas, reći razlog zašto me ovdje zadržavate? I, ako je moguće, vaš broj značke.“
— žena koju je policija zaustavila, prema priči
Komesar nije reagovao objašnjenjem koje je očekivala. Umjesto toga, počeo ju je podrugljivo ispitivati da li je odvjetnica, sutkinja ili jednostavno misli da je posebno važna.
Ona nije odgovorila na provokaciju.
Mogla je pokazati iskaznicu, ali je odlučila da to ne uradi
U njenom automobilu nalazila se torba sa službenom iskaznicom. Da ju je izvadila, policajci bi odmah saznali da pred njima nije osoba bez institucionalnog autoriteta niti neko ko bi teško mogao osporiti njihov postupak.
Prema priči, upravo zato je odlučila da iskaznicu ne pokaže. Željela je vidjeti kako će se službenici ponašati prema osobi za koju vjeruju da nema funkciju, poznanstva niti mogućnost da ih kasnije pozove na odgovornost.
Njena šutnja, međutim, dodatno je razljutila komesara. Navodi se da ju je zgrabio za ruku. Kada se instinktivno povukla, udario ju je po ustima poleđinom šake.
VAŽAN TRENUTAK: Nakon udarca, prema ženinoj priči, komesar nije zabilježio da je on upotrijebio silu. Umjesto toga, počeo je kolegama diktirati da u zapisnik unesu kako se žena opirala, gurala policajca i napala službenu osobu.
U blizini su se nalazila i dvojica mlađih agenata. Prema njenom iskazu, nijedan od njih nije reagovao niti se usprotivio onome što je komesar govorio.
Ženu su zatim smjestili u policijsko vozilo i odvezli u stanicu. Tamo je završila u ćeliji s betonskom klupom, vlagom na zidovima i žaruljom koja je neprestano zujala.
Do tog trenutka još uvijek niko nije znao ko je ona zapravo.
U ćeliji su joj se vratile riječi koje je zapamtila od oca
Dok je sjedila na betonskoj klupi, nije pokušavala lupati po vratima niti zahtijevati poseban tretman. Nije tražila da joj donesu torbu i nije govorila o svojoj funkciji.
Umjesto toga, u mislima joj se pojavio otac. Radio je 42 godine kao bravar u tvornici u Bârladu. Kada je odlazila na fakultet, ispratio ju je na stanicu i rekao joj rečenicu koju, prema priči, nikada nije zaboravila.
„Što god postala u životu… Nikada ne zaboravi odakle si krenula. I nikada nemoj gaziti čovjeka samo zato što možeš.“
— riječi njenog oca
Dok je slušala smijeh i komentare iz hodnika, te riječi za nju su dobile dodatnu težinu. Prema priči, odlučila je ostati mirna upravo zato što je željela vidjeti kako se sistem ponaša prema nekome za koga misli da nema nikakvu zaštitu.
Policajci su je ostavili u ćeliji uvjereni da je samo još jedna osoba koja će do jutra prestati protestovati. Nisu znali da će upravo sljedeće jutro njihovu stanicu posjetiti kontrolna ekipa.
