Mladi kralj svake je noći primao novu djevojku, ali nijedna nije dočekala jutro: Dolazak Eveline promijenio je sve

Kraljevstvo kojim je vladao dvadesetdevetogodišnji Lucien godinama je živjelo u strahu od neobične i okrutne naredbe. Svake večeri jedna mlada žena morala je ući u njegove privatne odaje, a narednog jutra sluge bi iznosile njeno beživotno tijelo, bez vidljivih tragova nasilja. Nijedna porodica nije se usuđivala otvoreno suprotstaviti vladaru, sve dok u palaču nije stigla Evelina, dvadesetsedmogodišnja izvanbračna kćerka kralja susjedne zemlje. Za razliku od djevojaka koje su joj prethodile, ona je poznavala ljekovito bilje, otrove i sredstva za uspavljivanje, a pred Lucienom se pojavila s neobičnom smirenošću. Kada su sluge u zoru otvorile vrata kraljevskih odaja, prizor koji ih je dočekao nije bio ono što su očekivale.

Lucien je imao samo dvadeset devet godina, ali njegovo ime već je izazivalo strah među stanovnicima kraljevstva. Njegova vlast nije se zasnivala samo na položaju i kraljevskim ovlastima nego i na spremnosti da kažnjava svakoga ko odbije izvršiti njegove naredbe. Posebno zastrašujući bio je običaj koji se godinama ponavljao unutar zidina palače.

Svake večeri vojnici i sluge dovodili su novu mladu ženu u kraljeve privatne odaje. Nakon što bi se teška vrata zatvorila, niko više nije znao šta se unutra događa. Do jutra bi djevojka bila mrtva, a posluga bi njeno tijelo iznosila prekriveno bijelom plahtom.

Najviše je zabrinjavalo to što na tijelima nije bilo vidljivih povreda. Nisu se pojavljivale modrice, posjekotine niti drugi očigledni tragovi fizičkog nasilja. Djevojke su izgledale kao da su zaspale i nikada se nisu probudile.

Kraljevski ljekari nisu uspijevali objasniti uzrok smrti. Ni oni koji su godinama služili na dvoru nisu znali šta se događalo iza zatvorenih vrata, a nedostatak odgovora samo je povećavao strah među stanovništvom.

Kraljevska naredba zbog koje su plemićke porodice živjele u strahu

Prema običaju koji je Lucien nametnuo, plemićke porodice morale su poslati jednu od svojih kćerki u palaču. Naredba nije ostavljala prostor za pregovore, a roditelji su znali da se djevojke koje jednom odvedu više ne vraćaju.

Neke porodice pokušavale su pobjeći prije nego što vojnici stignu po njihove kćerke. Druge su djevojke sklanjale u udaljene samostane ili na imanja daleko od prijestolnice, nadajući se da će ondje ostati neprimijećene.

Međutim, kraljevi ljudi nastavili bi potragu sve dok ih ne pronađu. Oni koji su pokušavali izbjeći naredbu suočavali su se s teškim posljedicama, zbog čega se strah proširio i izvan plemićkih domova.

Ako bi porodica otvoreno odbila poslušati vladara, prijetila joj je zapljena zemlje i pljačka imovine. Muški članovi porodice mogli su završiti u tamnici, dok su preostali ukućani ostajali bez sigurnosti i sredstava za život.

Takve kazne primoravale su mnoge da prihvate ono što se od njih zahtijevalo, premda su znali kakva je sudbina zadesila prethodne djevojke. Očaj roditelja i njihova nemoć postali su dio svakodnevnog života kraljevstva.

Posebno mučna bila je činjenica da niko nije mogao objasniti zašto mlade žene umiru. Njihova smrt nije izgledala kao posljedica vidljivog napada, pa su se među ljudima širila različita pitanja i nagađanja.

Lucien nije pokazivao spremnost da odgovori na zabrinutost svojih podanika. Kada bi neko skupio hrabrost i upitao ga šta se događa u njegovim odajama, odgovarao bi kratko i hladno.

Takav odgovor nije pružao nikakvo objašnjenje porodicama koje su izgubile kćerke. Kralj je nastavljao primati nove djevojke, dok su stanovnici živjeli sa spoznajom da se ista tragedija može dogoditi i njihovom domu.

Godine su prolazile, a niko nije uspio zaustaviti taj običaj. Sve dok nije došao trenutak kada je Lucienov zahtjev stigao i do susjednog kraljevstva.

Kralj Theodor donio je odluku koja je iznenadila njegove savjetnike

Susjednom zemljom vladao je kralj Theodor, čovjek od šezdeset četiri godine. Kada je došao red da i njegovo kraljevstvo odgovori na Lucienov zahtjev, suočio se s odlukom koja je mogla imati ozbiljne posljedice.

Prema njegovim riječima, odbijanje bi moglo ugroziti hiljade nevinih ljudi. Nije želio izazvati sukob koji bi pogodio stanovništvo, ali je istovremeno znao šta se dogodilo djevojkama koje su ranije odlazile u Lucienovu palaču.

Dugo je sjedio u tišini prije nego što je donio odluku. Zatim je svojim ljudima naredio da pred njega dovedu mladu ženu za čije je postojanje znao tek mali broj osoba na dvoru.

Zvala se Evelina i imala je dvadeset sedam godina. Bila je Theodorova izvanbračna kćerka, ali nije odrasla u kraljevskoj palači niti među ljudima koji su svakodnevno učestvovali u dvorskom životu.

Evelina je djetinjstvo i mladost provela u udaljenoj pokrajini blizu šumovitih pograničnih područja. Ondje je stekla kvalitetno obrazovanje i razvila interesovanje za znanja koja nisu bila uobičajena među mladim ženama iz plemićkih porodica.

Godinama je pomagala staroj seoskoj iscjeliteljici. Kroz taj rad upoznavala je različite biljke, rijetko korijenje i načine na koje se određene prirodne supstance koriste u pripremi lijekova i napitaka.

Posebno je dobro poznavala sredstva za uspavljivanje i otrove. Prema opisu priče, njeno znanje o tim materijama bilo je veće od znanja mnogih ljekara s kojima su se stanovnici okolnih područja susretali.

Ipak, dostupni dio pripovijedanja ne objašnjava je li Evelina to znanje namjeravala upotrijebiti protiv Luciena. Poznato je samo da je bila svjesna opasnosti i da je u kraljevsku palaču otišla drugačije pripremljena od djevojaka koje su joj prethodile.

Evelina je pred oca stala mirno, iako je znala kakva je sudbina čeka

Evelina se izgledom i držanjem razlikovala od žena na koje su Theodorovi savjetnici bili navikli na dvoru. Bila je krupnije građe, širokih bokova i punih ruku, s okruglim licem i blagim crtama.

Imala je smaragdnozelene oči, duge trepavice i prirodno rumene obraze. Plava kosa spuštala joj se preko ramena u mekim valovima, a njeno mirno držanje ostavljalo je utisak osobe koja pažljivo promatra okolinu.

Te večeri nosila je bordo srednjovjekovnu haljinu ukrašenu zlatnim vezom. Odjeća je bila skromnija od raskošnih dvorskih kreacija, ali dovoljno elegantna da odgovara ozbiljnosti susreta s kraljem.

Kada je dovedena pred Theodora, primijetila je da je otac posmatra s osjećajem krivnje. Vladar nije pokušavao prikriti ozbiljnost položaja u kojem se našao.

Objasnio joj je da smatra kako Lucienov zahtjev ne može odbiti bez opasnosti za brojne stanovnike svoje zemlje. Njegove riječi pokazivale su da je odluku donio pod pritiskom mogućih posljedica.

Evelina nije počela plakati niti moliti da bude pošteđena. Umjesto toga, saslušala je oca i odgovorila mu smirenim glasom.

Njen odgovor nije mogao otkloniti opasnost, ali je pokazao da namjerava pokušati preživjeti susret s Lucienom. Nije otkrila ima li konkretan plan niti je govorila o mogućim načinima zaštite.

Theodor je znao da njegova kćerka odlazi na mjesto s kojeg se druge djevojke nisu vraćale. Ipak, naredba je ostala na snazi, a Evelina je iste večeri krenula prema susjednom kraljevstvu.

Susret s Lucienom u raskošnoj kraljevskoj spavaćoj sobi

Evelina je pod jakom stražom dovedena u Lucienovu palaču. Vojnici su je pratili kroz duge hodnike osvijetljene bakljama, sve do dijela zdanja u kojem su se nalazile kraljeve privatne odaje.

Unutrašnjost sobe bila je raskošna. Teški baršunasti zastori prekrivali su prozore, zlatni svijećnjaci osvjetljavali su prostor, a u sredini se nalazio veliki, bogato izrezbareni krevet.

Lucien je već čekao. Sjedio je na rubu kreveta, posmatrajući mladu ženu koja je upravo ušla. Na njegovom licu pojavio se neobičan osmijeh dok je odmjeravao Evelinu.

Očekivao je reakciju kakvu je, prema vlastitim riječima, viđao kod prethodnih djevojaka. Većina je dolazila uplakana i vidno preplašena, svjesna da su male mogućnosti da dočekaju naredno jutro.

Evelina se nije ponašala na taj način. Ostala je uspravna i uzvratila mu pogled, ne pokazujući otvorenu paniku.

Lucien joj je podrugljivo rekao da njegove gošće obično dolaze uplakane. Međutim, njen odgovor iznenadio ga je jer nije pokušala tražiti milost.

Umjesto toga, upitala ga je znaju li žene koje mu dovode šta ih očekuje iza zatvorenih vrata. Pitanje je bilo izravno i odnosilo se na tajnu o kojoj niko u kraljevstvu nije imao pouzdane informacije.

Kralj je na trenutak djelovao iznenađeno. Zatim se nasmijao i prokomentarisao njenu hrabrost, dajući joj do znanja da ga je njeno ponašanje zainteresovalo.

Nedugo zatim sluge su napustile odaje. Velika vrata zatvorena su za njima, ostavljajući Luciena i Evelinu same.

Niko izvan prostorije nije znao šta se potom dogodilo. Stražari su ostali na svojim mjestima, a dvorska posluga nastavila je čekati jutro, kao što je to činila tokom prethodnih godina.

Međutim, među njima je ovog puta vladala posebna neizvjesnost. Evelinino ponašanje bilo je toliko drugačije da su se mnogi pitali hoće li se i narednog jutra ponoviti isti prizor.

Njena smirenost nije mogla biti dokaz da će preživjeti, ali je pokazivala da nije namjeravala pasivno prihvatiti sudbinu koju su drugi unaprijed očekivali.

Zora je donijela prizor koji sluge nisu očekivale

Te noći među zaposlenima u palači gotovo niko nije bio miran. Sluge su razgovarale šapatom, a stražari su izbjegavali međusobne poglede. Svi su znali šta se ranije događalo nakon što bi nova djevojka ostala s kraljem.

Sluškinje koje su godinama služile u palači posebno su teško podnosile iščekivanje. Već su mnogo puta gledale kako se tijela mladih žena iznose iz kraljevskih odaja, a nijednom nisu dobile objašnjenje njihove smrti.

Evelina je, međutim, kod njih ostavila drugačiji utisak. Nije plakala kada je stigla, nije drhtala pred kraljem i nije pokušavala očajnički izbjeći ulazak u sobu.

Umjesto toga, djelovala je kao neko ko razumije opasnost i svjesno se suočava s njom. Njeno obrazovanje i iskustvo s ljekovitim biljem dodatno su je razlikovali od prethodnih djevojaka, premda niko nije znao ima li to ikakve veze s događajima koji će uslijediti.

Kada je svanulo, posluga se okupila ispred kraljevskih odaja. Kao i ranijih jutara, očekivali su da će pronaći mrtvu djevojku i iznijeti njeno tijelo prekriveno bijelom plahtom.

Približili su se velikim vratima i pažljivo ih otvorili. Svaki njihov korak bio je praćen iščekivanjem, jer su već poznavali zastrašujući obrazac koji se ponavljao godinama.

Međutim, prizor koji su zatekli razlikovao se od onoga na šta su navikli. Prema dostupnom dijelu pripovijedanja, sluge su bile užasnute onim što su vidjele, ali sadržaj tog prizora nije otkriven.

Dotadašnji događaji ukazivali su da Evelina ima znanja koja bi mogla biti važna za razumijevanje tajne, naročito zbog njenog poznavanja otrova i sredstava za uspavljivanje. Međutim, nije navedeno da je bilo koju supstancu ponijela sa sobom ili upotrijebila tokom susreta s Lucienom.

Jednako tako, nije poznato je li uspjela otkriti zbog čega su prethodne djevojke umirale bez vidljivih povreda. Kraljevi postupci ostali su neobjašnjeni, baš kao i okolnosti koje su godinama zbunjivale dvorske ljekare.

Evelinino obećanje ocu da će učiniti sve kako bi se vratila predstavljalo je važan dio njenog odlaska, ali dostupni završetak ne potvrđuje je li ga uspjela ispuniti. Posljednja opisana scena prikazuje sluge koje otvaraju vrata i suočavaju se s nečim što nisu očekivale.

Upravo na tom mjestu prvi dio priče se završava. Sudbina Eveline, stanje kralja Luciena i sadržaj prizora u kraljevskim odajama ostaju nepoznati, jer nastavak nije uključen u dostavljeni tekst.

Za stanovnike kraljevstva ta je noć predstavljala još jedan susret mlade žene s vladarom čije su naredbe godinama odnosile živote. Za Evelinu je to bio pokušaj da se suoči s opasnošću koju su druge djevojke dočekivale bez mogućnosti da se odbrane. A za sluge koje su u zoru otvorile vrata, trenutak otkrića označio je prekid dotad poznatog obrasca, iako potpuna istina o onome što se dogodilo tek treba biti ispričana.