Nihad Kešetović je dugo živio u uvjerenju da ima ono što mnogi samo sanjaju – stabilan brak, dvoje djece, krov nad glavom i miran život koji je mukotrpno gradio svojim rukama. Bio je čovjek iz naroda, običan, tih, posvećen porodici. Sa suprugom je ušao u brak još osamdesetih godina, iz te ljubavi rođeni su kćerka 1987. i sin 1991. godine. Njegov svijet činili su ti svakodnevni trenuci – posao, večere, školske priredbe, male porodične radosti.
- Znaš, život ponekad ne bira sredstva kad hoće da slomi čovjeka. Nekome da sve pa mu oduzme preko noći, a nekome nikad ni ne pruži priliku da osjeti kako je to kad ti se srce smije. I kad pomisliš da si prošao sve, da više nema gdje da te zaboli – sudbina te podsjeti da uvijek može jače. Takva je bila i sudbina Nihada Kešetovića – čovjeka iz Bosne, kojem je život srušio sve u šta je vjerovao.
Ali već tada, u pozadini te priče, život je polako počinjao da mu okreće leđa.
Godine 1987. doživio je tešku nesreću na radu – betonski blok mu je pao na nogu. Mislio je da je to samo fizička povreda, ali vremenom su se pojavile komplikacije: tromboza, plućna embolija, a kasnije i Parkinsonova bolest. Iako je njegovo zdravlje polako kopnilo, nije prestajao da radi. Adaptirao se, snalazio, izdržavao porodicu najbolje što je mogao.
Ali ono što je uslijedilo 2008. godine, bilo je daleko teže od svih bolesti koje su ga zadesile.
Jednog dana, nenajavljeno se vratio kući sa kolegom, samo da uzme neke stvari. A onda – šok. U njegovoj kući zatekao je muškarca, koji je ubrzo preminuo – ispostavilo se da je to poslovođa njegove supruge. Nihad, iako bolestan, vozio ga je do bolnice, ali pomoć nije stigla na vrijeme. Bio je to trenutak koji je razorio svaku sumnju – ono što mu je ranije izgledalo kao nelagodan osjećaj, sad je dobilo svoje lice.
Ubrzo nakon toga, Nihad odlazi u Tuzlu i odlučuje da obavi medicinske testove. Rezultat je bio zastrašujući – zbog povrede iz 1987. godine, on zapravo nikada nije ni mogao imati djecu. Taj podatak ga je potpuno slomio. Sve što je radio, sve za šta se borio, sve godine života – bile su izgrađene na tuđim lažima.
Tada podnosi zahtjev za razvod, napušta kuću, i pokušava da razumije kako da nastavi dalje. Supruga nije vjerovala nalazima, pa su obavili i DNK analize – koje su samo dodatno razorile već slomljeno srce: djeca nisu samo tuđa, već nisu čak ni međusobno povezana. Kćerka i sin nisu brat i sestra, već polubrat i polusestra.
I pored svega toga, Nihad je u početku želio da zaštiti djecu. Nije im rekao istinu, vjerujući da će se on i bivša supruga civilizovano razići. Predložio je da se kuća proda, da svako krene svojim putem, ali ona nije pristala. U toj kući – kako je kasnije rekao – “javnoj kući”, više nije bilo ničeg svetog. Dom koji je za njega značio ljubav, poštovanje i istinu, bio je mjesto izdaje i poniženja.
Na kraju, nije on bio taj koji je djeci rekao istinu – to je učinio sud. Na ročištima, dok je slušao riječi koje su govorili o njemu, sve ono što je učinio za njih bilo je obezvrijeđeno. Nazivali su ga strancem, govorili da ništa ne zna, da ništa nije bio. Tada je odlučio – više nema šta da krije. Izašao je pred svijet i ispričao sve.
“Moja kuća je bila javna kuća”, rekao je. “Tu nije bilo ljubavi, ni istine, samo laž i prevara.”
Godine 2010., Nihad pronalazi novu snagu. Ženi se ponovo, ovog puta sa Nadom, i pokušava da izgradi život ispočetka. Pokidao je sve konce sa prošlošću. Više nema nikakav kontakt s bivšom porodicom. Ali, dok pokušava da nađe mir, život ga još jednom udara – leukemija, nova i najteža borba u nizu.
Danas, Nihad Kešetović živi tiho. Sa prošlošću je završio, ali ona njega nije napustila. Ona živi u njegovim očima, u tišini, u godinama koje je izgubio. Ali i u snazi da, i kad sve izgubiš, i kad te svi izdaju – ostaneš čovjek.
Jer nekad nije najveća pobjeda preživjeti, već ne dopustiti da ti bol uzme srce.
