Kažu ljudi – kakva ti je kuća, takav ti je i duh. I nije to samo stara poslovica, nego prava životna istina. Jer dom nije samo zid i krov, nego ogledalo duše, slika našeg unutrašnjeg svijeta. Nered u stanu ne znači da smo lijeni. Niti da ne znamo. To je često tiha priča koju pričamo o sebi – bez riječi, ali glasno.
Nekad iza natrpanih ormara, dotrajalih ručnika ili prašnjavih ukrasa, krije se zaboravljena žena. Žena koja je sve stavila ispred sebe. I baš zato, vrijedi zastati i zapitati se: šta mi moj prostor govori o meni?
Ako svake noći liježemo na pocepane, izblijedjele plahte, a ujutro ustajemo iz zgužvane posteljine koja više ne miriše na dom, to nije samo znak zaborava. To je odraz toga koliko vjerujemo da zaslužujemo udobnost.
Žena koja se voli – spava u čistom, mekanom, toplom. Nije stvar u luksuzu, već u poštovanju prema sebi. Glačati posteljinu? Da. Mijenjati je na vrijeme? Obavezno. Jer san na poštovanoj tkanini – rađa poštovanje prema sebi.
Police prepune plišanih igračaka, figurica, suvenira iz prošlih života – sve to može djelovati toplo, ali često ukazuje na emocionalno zadržavanje.
Prekomjeran broj detalja zna biti težak teret sjećanja – umjesto da nas raduju, oni nas vežu za ono što je bilo. Otpustiti predmete znači napraviti mjesto za nešto novo. Nema poraza u odricanju – to je prvi korak ka obnovi.
Ručnik nije samo platno. On je zagrljaj nakon dana, pokrivač nakon kupanja, znak da volimo svoj dodir. Ako koristimo one stare, tvrde, sa mrljama koje ne idu dole – to znači da ne dajemo sebi ono najosnovnije.
Čist, mekan ručnik nije luksuz – to je minimum dostojanstva. Uložite u par ručnika koji vas raduju bojom i mekoćom. Bićete iznenađeni koliko to utiče na raspoloženje.
Kuhinja je srce doma. Tamo se kuva ne samo hrana, već i toplina doma, sigurnost, pažnja. Ako je sudoper pun, a kuhinjski stol zatrpan računima, to često nije pitanje nemara – već znak umora, tuge, ponekad čak i depresije.
Kad žena voli sebe, ona čuva to srce doma. Ne zato što mora, nego jer zna da joj miran prostor daje mir u duši.
Ormar pun stvari koje ne nosimo. Ladice s pokvarenim uređajima. Stolice koje nikad ne koristimo. Sve to su priče prošlih dana koje odbijamo završiti.
Držimo to „za svaki slučaj“. A zapravo, ne vjerujemo da će budućnost donijeti bolje. Čišćenje prostora je čišćenje života. Ostavite ono što vas raduje. Oprostite se od onoga što vas zadržava. U tome ima više snage nego što mislite.
Nered ne dolazi odjednom. On se ušuška, polako raste, zauzima kutove, police, naše misli. Odlažemo čišćenje, i život. Kažemo: „sutra ću“. A zapravo, odlažemo sebe.
Nepročitane knjige, časopisi, torbe koje čekaju da ih ponovo nosimo – sve su to male poruke da više ne vjerujemo da možemo. A možemo. Samo je potrebno krenuti – ladicu po ladicu, stvar po stvar.
Dom nije luksuz. Nije ni kvadratura. Dom je osjećaj. I kao što duša voli tišinu, prostor voli red.
Ako ste se prepoznali u ovim redovima – ne grizite se. Niste pogriješili. Niste slabiji. Samo ste zaboravili da i vi zaslužujete brigu. Dobra vijest? Možete početi već danas. Ne morate sve odjednom. Počnite s jednim jastučnicom, jednom policom, jednim „neka ide“.
Jer svaka promjena počinje u kutku srca – i u kutku doma.
