Danas vam donosimo jednu jako zanimljivu priču o starici koju su odbacila rođena djeca. Ovu priču nažalost proživaljavaju mnogi roditelji., jer kako nam je poznato sve više djeca odlaze daleko i ne ostavljajući nikakav trag za sobom….
- E, kad se čovjek rodi s velikim srcem, čini ti se da mu je sudbina naklonjena… al’ nekad to isto srce, koje grije sve oko sebe, ostane da kuca u tišini – zaboravljeno. Tako je i sa Annom Petrovnom, majkom, bakom, ženom velikog srca, koju su baš oni što je najviše voljela – ostavili.
U hladu bolničkog parka, ispod grana koje su šaptale na vjetru, sjedila je tog dana mirno, sklopljenih ruku u krilu. Navršila je sedamdeset godina. Umjesto osmijeha i zagrljaja, dočekale su je tišina, suze i prazna klupa. Nije bilo čestitki, ni telefonskog poziva, ni kolača, ni glasa koji bi rekao: “Sretan rođendan, mama.” Bila je sama… ili skoro sama.
- U tom trenutku, kraj nje su bile dvije duše koje nisu imale krvnu vezu, ali su imale – dušu čovjeka. Evgenija Sergejevna, njena tiha cimerka, poklonila joj je skromnu čokoladu. A Masha, mlada medicinska sestra, pružila joj jabuku i izgovorila one riječi koje su je slomile i iscijelile u isti mah: “Sretan rođendan, bako. Danas si naša.”
Te riječi bile su sve što je dobila. A zapravo – bile su sve što je imala.
Anna nije bila žena koja je tražila puno. Živjela je za druge. Cijeli svoj život podredila je porodici – djeci, mužu, unucima. Bila je učiteljica u jednoj zabačenoj školi u sibirskom selu, gdje je s mužem Petrom gradila jednostavan, ali topao dom. Nakon što je Petar poginuo u saobraćajnoj nesreći, preselila se s djecom u grad i nastavila da se bori – danju i noću. Pristajala je na sve poslove samo da njena djeca ne osjete manjak.
- Nikada se nije preudala. Nije imala vremena za sebe. Sve što je imala – dala je njima.Kroz godine, bila je ona koja kuva omiljena jela, pazi unuke, štedi za praznike, piše zadaće, kupi odjeću, poklanja knjige, pa čak i pomaže da se kupi auto kad je trebalo. I nikada nije pitala: “A šta ja?” Bila je tiha snaga, tihi oslonac.
Ali sve se srušilo onog dana kada je, vjerujući svom sinu, prepisala stan na njegovo ime. Rekao joj je da je to samo formalnost, da će ona i dalje biti tu, njihova. I ona je potpisala – jer majka vjeruje svom djetetu. A onda… počelo je ono što nikada nije očekivala.Sin i snaha uselili su u stan. Postalo je hladnije, napetije. Snaha joj je počela prigovarati, sin sve češće ćutao. A onda su joj rekli: “Ideš na odmor, mama. U dom. Samo da se odmoriš.” Otišla je. Nije sumnjala da će se vratiti kući.
Ali – nikad se nije vratila.
- Telefon joj više nije zvonio. Kad je pokušala da ih nazove, sa druge strane javio se stranac: “Pogrešan broj. Ovdje više ne živi niko s tim imenom.” Kasnije je saznala da su prodali stan i odselili, bez da joj išta kažu.I tako je, na svoj 70. rođendan, sjedila sama. Bez ikoga. U srcu joj je pulsiralo jedno pitanje: “Zašto?”
Nije htjela poklone. Nije joj trebala ni torta, ni svijeće. Samo – glas njenog djeteta. Jedan poziv. Jedno: “Sretan rođendan, mama.” To joj je bilo dovoljno. A nije dočekala.Pogled joj je bio negdje u prošlosti. U danima kad su dječje ruke crtale čestitke, kad su je unuci grlili, kad je dom mirisao na kolače i ljubav. Sada je sve to bilo samo daleki eho uspomena.
U jednom trenutku je šapnula sebi: “Možda sam ih previše razmazila. Možda sam trebala više misliti na sebe…” Ali ni tada nije žalila što je voljela. Jer ljubav je davala iskreno – kako samo majka zna.
Njena tišina bila je teža od svake galame. A u toj tišini, ostala je poruka – opomena za sve nas:
Starost ne smije biti kazna.
Majke nisu teret – one su temelji.
Zaboraviti onoga ko te stvorio, odgojio i volio – to je najveća izdaja.
Priča Anne Petrovne nije samo tužna sudbina jedne majke. To je slika društva, ogledalo u koje svi trebamo da pogledamo. Da se zapitamo – jesmo li zaboravili korijen iz kojeg smo nikli?
Jer ništa ne boli kao kad te – tvoja krv zaboravi.
