Svima nam je poznata stara pjevačica Šemsa Suljaković koja je ostavila veliki trag na estradnoj sceni.Već nam je poznato da se dugi niz godina pjevačica povukla sa estrade, a u današnjem članku vam donosimo njenu životnu priču koja nije mni malo laka…
- E, kad se kaže da je život kao pjesma – puna i tuge i radosti, onda se priča o jednoj ženi kao što je Šemsa Suljaković. Njeno ime se već decenijama veže za pjesmu, za dušu naroda, za kafanske noći i refrene koje se pjevaju iz srca. Ali, iza te bine, iza mikrofona i reflektora, krije se jedna životna priča koja je sve samo ne laka. Priča o borbi, ranama i snazi majke koja se nikad nije predala.
U muzičke vode je zakoračila početkom sedamdesetih godina, kad se narodna muzika slušala na kasetama, a kafane bile prepune emocije. I dok je njena karijera rasla, publika je pratila i ono što se dešava iza kulisa – njen privatni život je uvijek budio interesovanje. A kako i ne bi, kad je njen put bio sve samo ne običan.
- Udala se veoma mlada, sa svega 16 godina, za mladića koji je bio godinu dana mlađi od nje. On je tada još završavao osnovnu školu, a ona je već zakoračila u svijet odraslih. Iz tog braka, koji je potrajao samo dvije godine, dobili su sina Almira, njeno najveće blago. Nakon razvoda, koji je uslijedio brzo, Šemsa je ostala sama sa sinom, odlučna da se izbori i za njega i za sebe. O tom periodu nikada nije mnogo pričala – možda zato što je bol bila preteška, a možda i zato što je naučila da neke rane zacijele samo u tišini.
Ipak, ono što je posebno potresno u njenoj životnoj priči jeste stradanje tokom rata. U tom krvavom vremenu, izgubila je dva brata – jednog rođenog i jednog brata od strica, i to u Brčkom. Samo ta rečenica – “izgubila sam dva brata” – nosi težinu koju riječi ne mogu u potpunosti prenijeti. Ali tu nije kraj njenim mukama. I njen sin Almir, njena jedina radost, bio je ranjen. Pogođen je zalutalim metkom, koji mu je prošao kroz glavnu arteriju. Zamislite majku koja gleda kako joj sin krvari, kako se bori za život… A ipak, nekim čudom, zahvaljujući i Bogu i doktorima, preživio je. Danas je ona zahvalna što je dočekala da vidi i unučad i snahu, koja je, kako kaže, “divna”. I to joj je, u suštini, najveća nagrada.
- Danas, kad je scena više ne vuče kao nekad, Šemsa Suljaković je svoju pažnju preusmjerila na porodicu. Više vremena provodi s unucima, s ljudima koji je vole onakvu kakva jeste – bez šminke, bez nastupa, bez buke. Kaže da niko od njenih nije naslijedio muzički talenat, ali da joj unuci s ponosom kažu da im je baka Šemsa – i to joj je više nego dovoljno.
Njena priča je, zapravo, priča mnogih žena sa ovih prostora – one koje su prerano odrastale, samostalno podizale djecu, rat preživjele na nogama, bez suza pred drugima, i koje su danas stubovi svojih porodica. A opet, rijetko ko je imao toliko hrabrosti da o svemu tome govori javno, iskreno i tiho, kao što to radi Šemsa.
- Ona nikad nije tražila sažaljenje. Niti se ikad žalila. Sve što je imala, stekla je sama – svojim glasom, borbom i odlučnošću. A koliko god da je bila ranjena životom, nikad nije izgubila onu toplinu zbog koje su je ljudi voljeli. I zbog koje je danas mnogi pamte ne samo kao veliku pjevačicu, već i kao ženu sa srcem velikim kao pjesma.
Njen život se ne mjeri samo hitovima koje je otpjevala, već ranama koje je preboljela, borbama koje je preživjela i ljubavlju koju je uspjela sačuvati kroz sve oluje. Jer na kraju dana, kad se svjetla ugase, kad se pjesma utiša, ostaje samo ono što nosimo u sebi – a Šemsa Suljaković nosi više snage nego mnogi što će ikada znati.
