Poznavao je jednu ženu koja je živjela život u kojem se dan nikada nije završavao. Radila je od jutra do kasne noći, gradeći svoju karijeru i istovremeno odgajajući troje djece. Bila je poput neumorne hobotnice, stalno rastegnuta u svim smjerovima, kako bi svaka obaveza bila ispunjena.
- Nije bilo posla koji nije obavljala, niti izazova kojem se nije odazvala. Ipak, najteži teret nosila je sama, jer pomoć joj rijetko tko nudio. Sama je vjerovala da sve može izdržati, da će se sve posložiti i da će njezina snaga biti dovoljna za cijelu obitelj.
No, ono što ju je najviše boljelo bio je nedostatak priznanja. Kada bi ga pitali za suprugu, njezin muž odgovarao bi s ironijom, kao da nije primjećivao sav njezin trud i požrtvovnost. Vrijednost koju je unosila u obiteljski život ostajala je u sjeni, zanemarena i nedovoljno cijenjena. Upravo ta nepravda otvarala je pitanje koliko društvo zaista prepoznaje svakodnevne heroje među nama.
Ova priča podsjeća na staru arapsku legendu o starcu Abdullahu. Čitav je život proveo u pustinji, pod nemilosrdnim suncem, sanjajući kako će jednoga dana ostaviti iza sebe nešto što će trajati. Njegov cilj bio je iskopati rupu koja bi skupljala kišnicu, stvarajući oazu za buduće generacije. Devet godina neumorno je radio, danju i noću, sve dok pred njegovim očima nije nastalo jezero koje je ubrzo postalo utočište putnicima i izvor divljenja.
- Posjetioci su dolazili izdaleka, diveći se njegovom djelu. Govorili su kako njegov trud nije bio uzaludan. Ali starac je, umjesto da uživa u njihovom priznanju, umanjivao vlastiti uspjeh. Govorio je da je to Božja odluka, da voda nije čista, da ima ljepših jezera od njegovog. Ljudi su tada počeli koristiti jezero ne s poštovanjem, već kao običan izvor vode – prali su krpe, noge i odjeću u njemu. Ono što je nekada bilo blistavo i posebno, ubrzo je postalo mutno i obično.
Najveća bol za starca bila je upravo u tome što su ljudi postupali onako kako im je on sam govorio. Kad čovjek ne prepozna vlastiti trud i ne da mu vrijednost, ni drugi to neće učiniti. To je istina koja vrijedi i za spomenutu ženu, i za svakoga ko se bori da ostane uspravan u svijetu koji često šuti pred tuđom požrtvovnošću.
Slične situacije svakodnevno se događaju u našim krajevima. Brojne žene, majke i radnice, ulažu nevjerojatnu snagu u obitelj i posao, a njihova žrtva ostaje neprimijećena. Kako piše Slobodna Dalmacija, mnoge žene u Dalmaciji osjećaju se iscrpljeno jer nose dvostruki teret – radno mjesto i kućanske obaveze – dok njihovi partneri nerijetko ne uviđaju koliki teret stoji na njihovim leđima. Ovakve priče nisu usamljene, već su ogledalo društva koje još uvijek ne zna ravnopravno raspodijeliti odgovornost.
Na drugom mjestu, Jutarnji list prenosi ispovijesti žena koje su nakon godina neprestanog davanja osjetile kako su izgubile dio sebe. Njihova energija odlazila je u obitelj i posao, a malo toga ostajalo je za njihove snove i unutarnju snagu. Upravo zbog takvih iskustava sve češće se govori o potrebi emocionalne podrške i priznavanja tih nevidljivih borbi.
- Večernji list ističe kako društvo tek polako počinje razumijevati važnost psihološke i društvene podrške ženama koje balansiraju između posla i obitelji. Ove priče, poput one o Abdullahu i njegovom jezeru, zapravo su upozorenje – ako se ne cijenimo sami, svijet će lako pronaći način da i naš trud pretvori u nešto svakodnevno i nevažno.
Žena iz ove priče, baš poput starca iz legende, živjela je u uvjerenju da njezin rad nije ništa posebno. No stvarnost je drugačija – njezina snaga i predanost bili su stupovi obitelji. Bez njezinog beskrajnog angažmana sve bi se urušilo. Upravo zato važno je govoriti o tim tihim herojima, jer njihov rad nije samo osobna žrtva, već doprinos cijelom društvu.
Konačna poruka ovakvih priča jest jasna: čovjek mora prvo sam prepoznati i cijeniti vlastitu vrijednost. Tek tada će i drugi moći vidjeti ono što zaista vrijedi. Bez tog unutarnjeg priznanja, najveći trud lako postaje nevidljiv, a ono što je moglo biti blistavo pretvara se u mutnu vodu svakodnevice.
