Rođen je kao Amar, u Sarajevu koje je i decenijama nakon rata nosilo svoje rane – ne samo na fasadama zgrada nego i u očima ljudi. Odrastao je uz oca Samira, strogog čovjeka koji je rijetko govorio i gotovo nikada se nije osmjehivao.
- U njihovom domu nije bilo fotografija ni porodične topline. Majka se nikada nije spominjala; na svako pitanje o njoj stizao je isti hladan odgovor: „Umrla je kad si bio beba. Nema više šta da znaš.“
Amar nije znao šta mu zapravo nedostaje, jer ono što nikada nije imao nije mogao imenovati. Jedina svjetlost u njegovom djetinjstvu bila je nana Fadila. Ona ga je učila hodati, slušati tišinu i osjećati ljubav, iako ni ona nikada nije govorila o njegovoj majci. Njene rečenice uvijek su se završavale riječima: „Mali si da razumiješ.“ Tako je Amar odrastao u tišini, naučen da izbjegava pitanja o porodici, pa čak i misli koje bi ga odvele na to polje.
U školi se snalazio osmijehom. Kada bi nastavnici tražili da djeca pričaju o svojim roditeljima, Amar bi se samo nasmijao i odgovorio nečim općenitim. Vremenom je prestao pitati, prestao i sam sebe istraživati. Praznina je postala njegovo normalno stanje.
- Godinama kasnije, već kao student sociologije, našao se u podrumu porodične kuće. Dok je sređivao stare kutije, naišao je na jednu zaboravljenu. U njoj je bilo nekoliko dječijih crteža, stara plišana igračka i fotografija žene toplih očiju i širokog osmijeha. Na poleđini je stajalo: „Za mog sina, Aleksu. Ako ikada poželiš da znaš istinu – mama Ena.“
Amar je zanijemio. Ime Aleksa nije mu značilo ništa, ali istovremeno je odjednom značilo sve. Osjetio je da mu se život raspada u rukama, da sve što je znao gubi smisao. S fotografijom je otišao ocu. Pitanje je postavio direktno – ko je žena i zašto je potpisana kao njegova majka? Samir je prvo negirao, zatim zašutio, a onda se suočio s ultimatumom: istina ili prekid odnosa.
Tada je, napokon, sve izgovorio. Ena je bila Srpkinja, njegova prva ljubav. Njihova veza bila je snažna, ali osuđena na protivljenje porodica i ratnu mržnju. Kada se Amar rodio, na krštenju su mu dali ime Aleksa, u pokušaju da pomire dva svijeta. No pritisci su bili preveliki. Ena je otišla, a Samir promijenio sinu ime i odgojio ga kao muslimana, uvjeren da će ga tako zaštititi od podjela i predrasuda.
- Amaru se svijet srušio. Dani su prolazili u dugim šetnjama, u džamijama i crkvama, u potrazi za smislom i identitetom. Znao je da mora pronaći majku. Preko poznanstava saznao je da Ena živi u Novom Sadu, bez druge djece. Poslao joj je poruku: „Zovem se Amar. Rođen sam kao Aleksa. Da li ti to nešto znači?“ Dva dana kasnije stigao je odgovor: „Jesam. Čitam tvoju poruku kroz suze. Bila sam kukavica. I da – svakog dana si mi nedostajao.“
Njihov prvi susret bio je na obali Dunava. Ena ga je dočekala s osmijehom s fotografije, ali oči su odavale godine tuge. Ispričala mu je svoju verziju priče – bila je mlada, prestrašena i rastrzana između ljubavi i pritiska porodice. Otišla je jer nije znala kako da ostane. Amar ju je slušao u tišini. Nije mogao izgovoriti da oprašta, ali nije osjećao ni mržnju. Želio je samo znati.
Po povratku u Sarajevo prišao je ocu. Prvi put ga je zagrlio. Rekao mu je: „Ti si moj otac. I dalje te volim. Ali nikada ti neću oprostiti što si odlučivao ko ću biti.“ To je bio trenutak suočavanja i pomirenja, koliko god bolnog.
- Danas Amar – ili Aleksa – nosi oba imena. Slavi i Bajram i Božić, piše eseje o identitetu, pripadnosti i pomirenju. Potpisuje ih inicijalima A. Sehić, vjerujući da time spaja ono što mu je namijenjeno i ono što je sam odabrao. Shvatio je da istina ne mora biti savršena da bi bila važna. Nekada moraš izgubiti sve ono što misliš da jesi – da bi pronašao ko zaista jesi.
