U današnjem članku donosimo emotivnu priču psihologa Vladimira Đurića, koji nas vodi kroz snažno i dirljivo iskustvo iz duševne bolnice, koje vraća vjeru u dobrotu, prijateljstvo i ljudskost, čak i u najtežim životnim trenucima.
- Đurić, koji je u Medicini prisutan više od petnaest godina, svjedočio je mnogim fascinantnim prizorima – od uspješnih i neuspešnih porođaja, do borbe za život u reanimacijama. No, nijedno iskustvo nije ga dirnulo kao jedno obično popodne u „Ludnici“, na kraju grada. Tamo je susreo starog prijatelja, čovjeka kojeg su svi znali kao briljantnog studenta, uvijek nasmijanog, s odličnim ocjenama. Njegova budućnost bila je svijetla, sve dok nije počeo pokazivati znakove paranoide shizofrenije. Od tada je počeo padati, tijelo i um su mu se urušavali, a u dvadeset godina liječenja postao je samo sjena čovjeka koji je bio.
Đurić opisuje kako su njegovi prijatelji došli u posjetu, vidjevši samo senku svog nekadašnjeg druga. Margaret i Tom, njegovi prijatelji iz gimnazije, bili su shrvani, s tugom u očima, jer su gledali svog prijatelja koji je postao beskućnik, odbačen od svijeta, i potpuno napušten. Na kraju, žena iz njegovog života, koju je slučajno srela u parku, odlučila je da nešto učini.
- Ona je organizirala sve – od poziva blagajniku u Kanadi da prikupi novac, do organizacije smeštaja u duševnoj bolnici na periferiji Beograda. Odeljenska zajednica iz gimnazije, koja je bila poznata po svojoj podršci, odlučila je da pruži sve što može kako bi pomogla svom prijatelju. Posjećivali su ga svaki tjedan, prikupljali novac za njegovu njegu i stvorili mu sigurno okruženje gdje bi mogao dobiti medicinsku pomoć i duhovnu podršku.
Đurić naglašava kako su se svi oni, nekada “obični” ljudi, ujedinili da bi pomogli čoveku koji više nije mogao da se brine za sebe. U ovoj zajednici nije bilo velikih riječi, ali su činili pravu stvar – pokazali su empatičnost i altruizam, u potpunosti posvećeni pomaganju onima kojima je to najpotrebnije. I na kraju, kroz ovu priču, Đurić postavlja pitanje: „Da li su ovi ljudi zaista još uvek tu?“
- Priča o prijateljstvu, hrabrosti i pomoći onima koji ne mogu ništa da nam vrate, osim pogleda punog zahvalnosti, podsjeća nas da se prava ljudskost ne nalazi u velikim stvarima, već u onim malim, iskrenim činovima. Đurić nas podsjeća da su “Ludnice” ili duševne bolnice često mjesta gdje je ljudskost prisutna u najčišćem obliku – kroz prijateljstvo, ljubav i iskrenu brigu za one koji ne mogu brinuti za sebe.
