Život Dragana iz Bijeljine nije nalik onim tihim, ravnim pričama koje se prepričavaju uz kafu.
- Njegova se priča lomi, ali ne puca; savija se prema djeci i uvijek ustaje. Kada je supruga otišla – prvo bez riječi, a zatim ponovo i ponovo, preudajući se više puta – ostala su troje mališana, tri para očiju koja svakog jutra traže sigurnost, doručak, čistu majicu, knjige za školu i, najviše od svega, zagrljaj koji kaže: „tu sam“. Na njegova leđa nenadano je spušten teret težak nekoliko tona: ulogu oca, majke, kuvara, krojača raspoloženja i zidara povjerenja.
Dragan nije od onih koji galame. Ne govori protiv bivše, ne traga za osudom; govori o djeci i o tome kako im je osmijeh postao jedino mjerilo uspjeha. Kaže da je „mirna duša najveća plata“, iako je ostao bez posla i živi skromno. Dok drugi čuvaju tišinu iz stida, on je razlomio svoju – ne da bi nekoga ponizio, već da bi pokazao kako izgleda očinska posvećenost kada svijet iscuri kroz prste.
- Upoznali su se preko Facebooka, posle poplava. Brzo vjenčanje, brzo roditeljstvo, brza nada da se od života može napraviti dom. U početku je sve mirisalo na novi početak: sin, pa djevojčica, pa stan koji se polako pretvarao u dom. Ona je bila mlada, nevješta u kuhinji, ali učila je uz njegovu majku; on je radio, popravljao, nosio, brinuo. Na stolu bi je dočekale poruke, u frižideru kolači, u dvorištu planovi. Onda je stigla treća trudnoća, zabuna oko dijagnoze, strah, a potom i beba. Bila je to noć kad je Dragan na rukama dočekao dijete na bolničkom ulazu – doktori kasne, on ne kasni; roditeljstvo ne zna za protokol.
Kad se činilo da je dom uhvatio ritam, zavrtlog sumnji došao je iz tišine. Posao u Zagrebu, dobar honorar, večernji pozivi kući, djetetov šapat preko telefona: „Tajo, dođi kući.“ Nije odmah shvatio, ali je osjetio kako u stomaku nešto klizi. Vratio se i zatekao djecu prljavu, uplašenu, izgladnjelu. Najmlađa se smijala, a kad je pao mrak, tražila je majku sisajući mu nos. Te noći se popeo u potkrovlje i – kako kaže – „ili umreš, ili se rodiš ponovo“. On je izabrao ovo drugo. Sutradan je pozvao Centar za socijalni rad; nije tražio kaznu, tražio je zaštitu.
Prema pisanju portala “Nezavisne novine” (domaći izvor), u BiH raste broj samohranih očeva koji formalno nisu evidentirani jer rjeđe traže pomoć sistema. Stručnjaci upozoravaju da očevi poput Dragana često „padnu kroz mrežu“ jer prioritete stavljaju na praktičnu brigu: ručak, škola, ljekar, prije nego na papirologiju i javni istup. Draganov primjer pokazuje kako tiha borba ponekad učini više od glasnih naslova.
- Nakon što je supruga konačno otišla i u naredne tri godine, kaže on, udala se još šest puta, Dragan je spustio sidro: djeca su ostala tu. On je prodao svoje vrijeme, snove i vikende da bi kupio njihovu sigurnost. Odbio je gorčinu, jer gorčina jede onoga ko je nosi. Umjesto toga, učio je kuhanje koje djeca vole, popravljao bicikle i rasporede, s malim pobjedama: sin koji je najprije zanemeo od šoka, danas je – kaže – „najbolje vaspitano dijete i najbolji đak“. To nije priča o čudu, nego o rutini ljubavi: ustati, oprati, spremiti, zagrliti, ponoviti.
Kako navodi RTRS – „Svakodnevica“ (domaći izvor), stručnjaci za dječju psihologiju ističu da je predvidivost najveći lijek poslije traume: doručak u isto vrijeme, ista osoba na vratima škole, isti glas pred spavanje. U Draganovoj kući sat nije luksuz – sat je terapija. Tamo gdje riječi teško prolaze, stižu rituali: topla supa, čista pidžama, priča prije sna. Djeca uče da je dom mjesto gdje se uvijek neko odazove.
- Sociolozi će reći: „Ovo je i priča o sistemu koji mora brže reagovati.“ Dragan na to sleže ramenima. Njemu sistem nije neprijatelj, ali mu je vrijeme najveći saveznik i neprijatelj istovremeno. Dok on stoji u redu za papire, neko mora stajati u redu za djecu. Zato su mu komšije i socijalne radnice povremeno ramena; zato ne propušta roditeljske; zato kuća miriše na supu i prašak za veš. Čist obraz, kaže, košta: košta premorenih očiju i ponekad praznog frižidera, ali neprocjenjivo vrijedi kad se djeca nasmiješe.
Prema “Glasu Srpske” (domaći izvor), istraživanja pokazuju da su očevi-negovatelji u manjim sredinama često „nevidljivi“, jer se od njih tradicionalno očekuje zarada, a ne emocionalni rad. Dragan ruši taj kliše: kad zatreba, on je i kuvar, i tutor iz matematike, i psiholog, i hodajuća sigurnost. Njegova kuća je skromna, ali pravila su jasna: niko ne viče, svi jedu za stolom, i na kraju dana zahvalni su na tri stvari – čak i kad su male.
Nije ovo priča koja traži herojske epitete. To je priča o čovjeku koji je izabrao neodustajanje. O čovjeku koji je mogao zaglaviti u ogorčenju, ali je umjesto toga u okvire dana ubacio djecu – njihove potrebe, strahove i smijeh. O čovjeku koji kaže da nije svetac, da je griješio, ali i da je naučio najvažniji ispit: kad te dijete pogleda i kaže „tata“, ti ne pitaš „zašto“, ti kažeš „tu sam“.
Na kraju dana, kad kuća utihne, Dragan gasi svjetlo u sobama, poravnava ćebad i zatvara vrata malo otvorena – da se ne boje mraka. Njegova najveća nagrada nije potpis na rješenju niti broj na računu, nego ono malo, toplo: „Tajo, bio je dobar dan.“ Dokle god to čuje, zna da je na pravom putu. Sve drugo – papiri, glasine, tuđe priče – stoje napolju, kao kiša koju je naučio da ne zove u kuću.
- I možda je to cijela tajna: ljubav koja se ne kune riječima, nego navikama. Hljeb nasječen prije nego što se djeca probude, torbe spakovane prije nego što pođe autobus, i dlan nad čelom pred san. U svijetu koji lako odustaje, Dragan strpljivo ostaje. I tako svakog jutra iznova ispisuje najljepšu rečenicu svog života: „Moja djeca su voljena i sigurna.“
