U današnjem članku pišemo o Jovani i Edinu, paru koji je svoju ljubavnu priču živio u vremenu koje je, nažalost, bilo obeleženo ratom i tragedijom. Iako se nisu vjenčali, njihova je veza bila čvrsta kao da su već obavili tu formalnost.
- Rasli su zajedno, u srcima jedno za drugo, planirali su zajednički život, maštali o djeci i uživali u svakom trenutku koji su provodili zajedno. Njihova mladost bila je skromna, tiha, ali ispunjena ljubavlju i snovima, dok su svi njihovi dani prolazili u sreći i zajedništvu. Međutim, rat je sve prekinuo, granice među narodima nestale su, a prijatelji su postali neprijatelji. Edin je otišao na front, a Jovana je zajedno sa roditeljima izbjegla u Srbiju. Nisu se ni oprostili, samo su nestali jedno za drugo.
Iako je Jovana započela novi život u Srbiji, udala se, dobila djecu i postala dobra majka i supruga, nikada nije zaboravila Edina. Sjećanja na njega ostala su u njenom srcu, a ona je čuvala staru fotografiju na kojoj je bila sa punđom i iskrenim osmijehom, dok je Edin nosio sivu jaknu koju je ona sama šila. Svaki put kad bi pogledala tu sliku, srce joj je bilo ispunjeno tugom i nostalgičnim osjećajem prema prošlim vremenima.
- Trideset i pet godina kasnije, kada su joj djeca odrasla, a unuci stigli, Jovana je nastavila život, ali ni tada nije zaboravila ni Edina ni sve što su prošli zajedno. Život je nosio svoje teške trenutke, ali ljubav prema Edinu ostala je u njenom srcu, tiho, duboko u tišini. Jednog dana, dok je u kuhinji pripremala tijesto, muž joj je tiho rekao da je došao neki čovjek, koji tvrdi da nema ruku i da je dugo traži. Jovana je odmah znala ko je to. Suze su joj potekle, a samo je šapatom rekla mužu: „To je čovjek kojeg sam voljela prije rata. Mislila sam da je mrtav.“
Edin je preživio rat, ali je u borbi izgubio ruku. Lutao je godinama, bio izbjeglica u Njemačkoj, ali nikada nije prestao tražiti Jovana. Na kraju, saznao je gdje je, ali nije znao šta će ga dočekati. Da li će ga Jovana prihvatiti? Hoće li ga možda odbaciti? Unatoč svim nesigurnostima, došao je u Kragujevac i stao pred njezinu kuću. Svojim tišim glasom rekao je: „Nisam želio umrijeti, a da te ne vidim još jednom.“
- U tom trenutku, između njih nije bilo potrebe za riječima. Samo su plakali. Bez objašnjenja, bez pitanja, stajali su jedno pred drugim, u tišini koja je govorila više od svih riječi. Iako se nisu ponovo spojili, to je bila prilika za oproštaj i pomirenje. Jovana je ostala sa svojom obitelji, s mužem i djecom, ali je uvijek znala da je Edin volio kao nitko drugi. Nikada joj nijedna ljubav nije dala onaj pogled, onaj iskreni osjećaj.
Iako život nije dao sretan završetak, pružio je šansu za oproštaj i pomirenje. A možda, najvažnije, pružio je mir u srcu. Jer neke ljubavi ne trebaju krajeve. One ostaju – u tišini, u sjećanju, u pogledu koji pamti više od riječi.
