U današnjem ćlanku Vam donosimo filmsku priću o ženi koja je rodila trojke a onda joj je jedno djete ukradeno,ne propustite….
Rodila je trojke, a onda su joj ukrali ćerku: Poslije 26 godina istina joj se pojavila na TV-u
Ramiza Vuković iz Tuzle nosi u sebi jednu od najtežih i najneobičnijih životnih priča – onu u kojoj se radost majčinstva pretvara u bolnu misteriju i tihu borbu za istinu. Kada je saznala da nosi trojke, bila je presrećna. Ona i suprug tada su živjeli skromno, kao podstanari, ali s velikim snovima o proširenju porodice.
Već u trećem mjesecu trudnoće stomak joj je bio neobično veliki, pa je otišla na bolovanje. U sedmom mjesecu pojavila se voda i osip, doktori su sumnjali na pucanje plodove vode i poslali je u bolnicu. Tamo joj je, bez mnogo objašnjenja, data injekcija, nakon čega su svi simptomi nestali. Međutim, po prvi put, Ramiza je osjetila da nešto nije u redu.
Ljekarka ju je upitala želi li da ostane na bolničkom čuvanju trudnoće ili da ide u Sarajevo helikopterom. Ramiza je odbila, ne sluteći da možda upravo tada gubi priliku da zadrži sve svoje bebe.
Na dan porođaja, iako u teškom stanju, bila je primorana da porađa prirodno, uprkos preporukama da se uradi carski rez. Treći dan trudova završila je u sali, uspavana i bez svijesti. Kada se probudila, rekli su joj da su dvije bebe preživjele, a da je treća – umrla.
Još u bolnici, dok se oporavljala, u sobu je došao nepoznat bračni par s doktorom. Žena ju je doticala po kosi, nježno i znatiželjno. Ramiza je osjetila jezu. Niko od medicinskog osoblja nije dolazio da je obiđe. Samo žena jednog ljekara krišom joj je brisala čelo, u strahu da je ne kazne.
Iz bolnice je izašla bez beba. Rečeno joj je da su u inkubatoru. Nakon deset dana otišla je s mužem da ih vidi. Babica im je rekla da ne mogu prići. Kada je zaprijetila policijom, odjednom su im dvije djevojčice bile “spremne” za viđenje. Potpuno zdrave, bez znakova boravka u inkubatoru.
Od samog početka, Ramiza je osjećala da je treća djevojčica živa. Godinama je pokušavala doći do bilo kakve dokumentacije, ali dobila je samo potvrdu o smrti – bez dijagnoze, bez terapije, bez traga.
Dvadeset šest godina kasnije, istina je došla nenajavljeno – kroz televizijski ekran. Njene ćerke, koje su živjele u stanu od bake i djeda, pozvale su je i rekle da imaju nešto za nju. U emisiji “Folk šou” pojavila se mlada pjevačica, Dijana – potpuno identična njihovim crtama lica. Jedna od sestara prepoznala sebe u toj slici.
To nije bilo prvi put da se intuicija pomakla. Jednog dana nepoznata žena došla je na njena vrata i zatražila vode. Pustila ju je unutra, ponudila joj pitu, a ona je samo rekla da zna priču o njenoj trećoj kćerki. Spomenula je da će dobiti sliku i da će se sve tada pokrenuti. Rekla je još jednu stvar: “U pitanju je moćan čovjek. Ne znam kako ćete se boriti, ali vjerujte u Boga.”
I jeste vjerovala. I nije odustala.
Kada je konačno stupila u kontakt s Dijanom, mlada žena joj je priznala da je dijete koje je ona rodila – i da se uskoro udaje. U tom trenutku, njen suprug Aldi, koji nikada nije vjerovao da je Dijana živa, uhvatio se za srce, otišao po vodu i srušio se. Hitna pomoć je samo mogla da konstatuje smrt – umro je od infarkta, od šoka koji nije mogao podnijeti.
Danas, Ramiza ima sve dokumente i DNK analize. Njena borba traje i dalje. Želi pravdu, ne iz osvete, već iz potrebe da zatvori ranu koja krvari već 26 godina. Njena najveća želja je da se Dijana zbliži s dvije sestre i bratom, da osjete povezanost koju niko nije imao pravo da im oduzme.
“Ja sam žena od riječi. Ne pričam gluposti. I idem do kraja. Pa makar u Strazbur.”
I dok mnogi sumnjaju u njenu priču, Ramiza ostaje čvrsta u svom uvjerenju: da je istina jedini način da se ispravi nepravda. Da majčino srce nikada ne laže. I da nijedna bol ne može biti vječna – ako postoji volja, istina i vjera.
