U danasnjem ćlanku Van donosimo priću o Ćaslavu i Eleni i njihovom životu,ne propustite……
U selu Skulanevo, nadomak Gračanice, živi priča o ljubavi koja je prevazišla granice, vjeru, jezik i navike. Njeni glavni protagonisti su Časlav Todić, Srbin u poznim godinama, i Eleonora, žena iz Albanije koja je prije petnaest godina došla u njegov dom i promijenila sve – ali ne iz obaveze, već iz ljubavi.
- Kada je Eleonora prvi put kročila u kuću svog budućeg supruga, bio je septembar. Do decembra je već pripremala slavski kolač, pravila pogače, odlazila sa mužem u crkvu, i slavila slavu, Vaskrs i Božić kao da je cijelog života to činila. “Bog je jedan,” kaže tiho, ali odlučno. “Bila sam muslimanka, sada sam pravoslavka, ali za mene se ništa suštinski nije promijenilo.”
Časlav, danas u sedmoj deceniji života, oduvijek je znao da ljubav ne smije imati granice. Kada je odlučio da se oženi, imao je preko 50 godina i bio je svjestan da mnoge žene iz Srbije ne žele da žive na selu. “Nije mi bilo važno kojoj vjeri pripada – gledao sam da je žena časna, vrijedna i da možemo zajedno dijeliti život,” iskreno priča. Tada je donio odluku – potražit će suprugu u Albaniji.
- Eleonora se sjeća da ju je njegova porodica dočekala kao rođenu. “Svekar i svekrva su me prihvatili bez zadrške. Kuća je bila puna radosti,” prisjeća se sa blagim osmijehom. Taj osjećaj dobrodošlice pomogao joj je da se osjeti sigurno, iako je bila daleko od svog doma, okružena potpuno drugačijim običajima i jezikom.
Njena odluka da Njena odluka da s krsti i pređe u pravoslavlje bila je isključivo lična. “Niko me nije nagovarao. Sama sam osjetila pripadnost, i duhovnu i porodičnu.” Ta duboka unutrašnja potreba da se stopi sa sredinom u kojoj je pronašla ljubav bila je ključ njenog mira.
- Časlav se, sa svoje strane, ponosi odnosom koji ima sa Eleonorinom porodicom. Redovno odlazi u Albaniju, gdje ga, kako kaže, dočekuju “kao svog zeta”. “Poštuju me, a i ja njih. Imamo izuzetno srdačne odnose.” Njihova veza nije izbrisala njene korijene – samo ih je proširila i obogatila.
Ali prvi dani nisu bili laki. Najveći izazov bio je jezik. Eleonora iskreno priznaje da je godinama plakala u tišini, nesposobna da izrazi osjećanja, odgovori ili se uključi u razgovor. “Nisam znala ni riječ srpskog. Bilo je teško. Bolela me nemoć,” govori sjetno. No, u toj tišini nije odustajala. Vremenom, uz pomoć supruga i kasnije njihove djece, naučila je – danas govori, razumije, smije se.
- U njihovom toplom, skromnom domu danas rastu dvoje djece – Ognjen i Lena. Djeca su most koji je zauvijek povezao njihove svjetove. Zajedno žive jednostavan, ali bogat život – pun međusobnog poštovanja, tradicije i ljubavi. Sve što su izgradili, učinili su bez prisile, s jasnom željom da se prihvate i da pripadaju jedno drugom.
Petnaest godina nakon što je kročila u Časlavov dom, Eleonora ne osjeća da je izgubila dio sebe – naprotiv, osjeća da je postala više. Učila je nove običaje, prihvatila novu vjeru, naučila novi jezik – ali sve to bez gubitka dostojanstva ili prisile. Njihova priča nije bajka, već istinska životna lekcija o tome kako izgleda kada dvoje ljudi grade mostove umjesto zidova.
