Kad je Elisabeth von Hoffmann objavila da napušta ulogu izvršne direktorice i tu čast prenosi svom unuku Aleksandru, prostorijom se proširila šutnja. Iznenađenje je bilo gotovo opipljivo. Publika, koju su činili dugogodišnji zaposlenici, članovi uprave i novi pripravnici, ostala je bez riječi. Neki su sramežljivo zapljeskali, dok su drugi samo gledali, zbunjeni i nesigurni kako reagirati.
Aleksandar je izašao pred okupljene s tihom samouvjerenošću. Nije pokušavao glumiti ozbiljnost, ali je iz svake njegove rečenice zračila odlučnost. Iako mlad, nije bio neiskusan. Godine školovanja na Cambridgeu i upravljanje međunarodnim projektima dale su mu sigurnost. Ali ono što je posebno odjeknulo bila je njegova vizija – tvrtka u kojoj su poštovanje, integritet i rast temelji svega.
Kao što navodi poslovni-izvještaji.hr, uspješno vodstvo danas sve češće podrazumijeva emocionalnu inteligenciju, otvorenost i sposobnost da se vodi primjerom, ne autoritetom. Aleksandar je to dokazao već u prvim minutama. Pogledao je u Claru, tajnicu koja se ranije rugala njegovoj baki, i rekao:
– Clara, i ti imaš drugu priliku. Vjerujem da ćete pokazati za što ste stvarno sposobni.
Nije trebalo dugo da postane jasno – dolazi vrijeme promjena.
Novi direktor nije oklijevao s konkretnim potezima. Predstavio je plan pod nazivom “Poštovanje iznad svega”, u kojem su uvedeni sustavi žutih i crvenih kartona – tri upozorenja značila su otkaz. Svaki novi zaposlenik dobio bi mentora, neovisno o poziciji. Organizirani su mjesečni sastanci “kava s ravnateljem” kako bi se stvorio prostor za iskrene razgovore. Najposebnija inicijativa bila je nagrada za “tihe heroje” – one koji djeluju iz sjene, ali mijenjaju atmosferu nabolje.
Kako piše lider.biz, ovakvi programi nisu samo simbolični – oni dokazano povećavaju angažman zaposlenika i smanjuju fluktuaciju. Rezultati se brzo počinju osjećati.
I najnevjerojatniji ljudi dobili su novu priliku. Clara, koja je ranije bila poznata po sarkazmu, počela je dolaziti ranije, srdačno pozdravljati kolege i organizirati događaje za tim. Njezin mentor, Marianne, nekada računovođa, a sada voditeljica odjela, ohrabrila ju je riječima:
– Nije važno kako si počela. Važno je kako se razvijaš.
Promjene su se širile poput valova. Daniela, bivša kurirka s umjetničkim darom, uređivala je urede. Oscar, skromni IT tehničar, postao je voditelj inovacija. Eliza, uvijek nasmijana recepcionarka, prešla je u HR i pomagalo novima da se snađu. Ljudi koje nitko nije primjećivao – postajali su lideri.
Bilo je i otpora. Carolina, voditeljica prodaje, otvoreno je kritizirala sustav kartona. No, nakon prvog upozorenja i što je njezin tim iznio dodatne pritužbe, shvatila je ozbiljnost situacije. Aleksandar je ostao odlučan:
– Poštovanje nije opcija. To je temelj.
Carolina se javno ispričala. I ta isprika otvorila je vrata promjenama i kod drugih.
U povodu 25. godišnjice tvrtke, u konferencijsku dvoranu ušla je Elisabeth. Ne kao bivša direktorica, ne kao gost, već kao žena koja je stvorila temelje onoga što sada sazrijeva. Pogledala je oko sebe i s osmijehom prišla Aleksandru.
– Sada znam da ovo mjesto ostavljam u dobrim rukama.
Šest mjeseci nakon Aleksandrova preuzimanja, rezultati su govorili sami za sebe: dobit je porasla za 27%, fluktuacija zaposlenika je prepolovljena, a prijave za interne projekte porasle su za 40%. Ali još važnije – ljudi su počeli razgovarati, razmjenjivati ideje, i osjećali su se slobodnima biti ono što jesu. Tvrtka je počela graditi imidž mjesta gdje se zaista vrijedi zaposliti.
Prema podacima s manager.ba, kompanije koje investiraju u međuljudske odnose i stvaraju kulturu povjerenja imaju ne samo bolje rezultate, već i niže stope bolovanja, veći inovacijski kapacitet i zadovoljnije klijente. Upravo to se događalo i ovdje.
BBC u svojoj analizi organizacijske kulture ističe kako su poduzeća koja stvaraju okruženje jednakih prilika i međusobnog uvažavanja dugoročno stabilnija i otpornija na krize. “Zaposlenici koji se osjećaju poštovano ostaju vjerni i kad situacija nije idealna”, navodi se u članku na bbc.com.
Na kraju jednog dugog radnog dana, Aleksandar i Elisabeth večerali su u staroj obiteljskoj kući.
– Misliš da je uspjelo? – upitao je.
– Uspjelo je – odgovorila je. – Jer uspjeh se ne mjeri dobiti. Mjeri se time koliko si ljudi naučio da vrijedi biti čovjek.
Ova priča podsjeća da prava transformacija ne dolazi kroz brojke i izvještaje, već kroz male geste, kroz ljudskost. Aleksandar je promijenio korporativnu kulturu ne autoritetom, nego vjerom u ljude. U tvrtki koju vodi, direktor pozdravlja čistačicu, a recepcionarka ima moć da mijenja živote. I možda, upravo zato, ta tvrtka postaje uzor kakav svijet danas treba.
