Kuhinja je mirisala na svježe pečene pite, a zavjese oprane mirisnim praškom plesale su na jutarnjem povjetarcu. Irina je stajala kraj prozora i promatrala kako sunce obasjava svaki detalj njenog malog stana.
- Nekada je taj prostor bio hladan i prazan, ali pod njenim rukama pretvorio se u pravi dom — topao, uredan i pun života. Sve je imalo njen pečat, od ručno šivanih jastučića do pažljivo složenih tanjira na polici.
Njen muž Anton često bi je zagrlio i govorio: „Bez tebe bi ovo mjesto bilo samo kutija s namještajem.“ Irina bi mu na to odgovarala kako se dom ne stvara zidovima, nego ljubavlju. Dugo su tako živjeli, jednostavno i spokojno. Ona je radila kao učiteljica, on u banci. Večeri su provodili uz čaj, razgovore i planove za budućnost. I činilo se da ništa ne može poremetiti tu mirnu svakodnevicu.
Ali, kako to obično biva, mir je polako počeo da se topi. Prva veća porodična okupljanja bila su čarobna. Irina bi pripremila gozbu koja je podsjećala na djetinjstvo — piletinu, svježe salate i pite od kojih su se širili mirisi po cijeloj zgradi. Svi su bili oduševljeni, pa čak i Antonova majka, koja je priznala da je njen sin dobio „pravu domaćicu“. Tada je Irina te riječi doživjela kao kompliment, ne sluteći da će se one pretvoriti u teret.
- Vremenom su se sva slavlja — rođendani, godišnjice, praznici — preselila u njihov stan. „Kod Irine se najbolje jede“, govorili su rođaci, a Anton se ponosno smješkao. U početku je uživala u tome da usreći druge, ali uskoro su dani praznika za nju postali sinonim za iscrpljenost. Dok su gosti nazdravljali i smijali se, ona je neumorno trčala između šporeta i stola, donoseći nove porcije i skupljajući prljavo posuđe.
Niko se nije ponudio da pomogne. Na kraju večeri, dok bi kuhinja izgledala kao bojno polje, rodbina je odlazila siti i nasmijani, a Anton bi samo dobacio: „Mama kaže da nikad nije jela bolje pite.“ Irina se smiješila, ali onaj stari sjaj iz očiju polako je nestajao.
S vremenom je skupila hrabrosti i jednom prilikom rekla mužu da bi voljela da ponekad budu samo gosti, da ne mora svaka proslava biti na njenim leđima. Anton se nasmijao i uvjeravao je kako ona „pretjeruje“ i da to zapravo voli, jer je to njen talenat. U tom trenutku Irina je shvatila da on ne vidi njenu iscrpljenost, da njene granice za njega ne postoje.
Ovakve situacije nisu nepoznate ni našem društvu. Prema istraživanju koje je objavilo Udruženje „Horizonti“ iz Tuzle, mnoge žene u Bosni i Hercegovini ističu da se od njih očekuje da budu nosioci porodičnih tradicija i proslava, dok njihovi napori često prolaze bez priznanja. U izvještaju se navodi da ta nevidljiva obaveza vodi do hroničnog umora i osjećaja podcijenjenosti. Upravo to iskustvo odražava se u Irininoj priči.
- Prekretnica je došla kada je umjesto priprema za Svetlanin rođendan spakovala kofer i otišla kod roditelja. Tih sedam dana bilo je kao oslobađanje: mir, šetnje i razgovori s majkom podsjetili su je na to ko je zapravo. No povratak kući donio je buru. Svekrva ju je optužila za izdaju porodice i „nedostatak osjećaja“, dok je Anton šutio. Tada je Irina prvi put jasno rekla: „Nisam ja ničija sluškinja. Ako želite slaviti, organizujte sami.“
Njene riječi odjeknule su poput groma. Od tog dana, svekrva više nije dolazila. Stan je utihnuo, ali ta tišina nije bila teška, već oslobađajuća. Irina je ponovno kuhala iz ljubavi, a ne iz obaveze.
No, mir nije dugo trajao. Kada se svekrva vratila, zahtijevajući da se njen jubilej proslavi kod njih, Irina je ostala čvrsta. „Ovaj stan nije restoran“, rekla je hladno. Bio je to trenutak konačnog buđenja. Iako je Anton ostao nijem, Irina je odlučila da neće više trpjeti ulogu u kojoj je bila zarobljena.
- Ona je, zapravo, proživljavala ono što mnoge žene u regiji i danas osjećaju. Centar za socijalni rad u Banjoj Luci u svojim izvještajima naglašava kako su upravo nevidljivi rad i porodične obaveze najveći izvor stresa za žene srednje generacije. Ovi tereti se često podrazumijevaju, a njihovo preispitivanje nailazi na osude, baš kao što se dogodilo Irini.
Njena odluka da spakuje torbu i ode bila je hrabra i simbolična. Nije to bio samo odlazak iz stana, nego i izlazak iz uloge koja ju je gušila. Bez suza, s tek jednom starom fotografijom iz vremena kada je vjerovala u sreću, krenula je prema novom poglavlju. Kada je svekrva nazvala na dan svog jubileja, Irina joj je hladno poručila: „Sretan jubilej. I recite Antonu da podnosim zahtjev za razvod.“
Ova rečenica nije bila kraj samo jednog braka, nego i cijelog jednog obrasca ponašanja. Bila je to potvrda da se ljubav ne smije graditi na potpunoj žrtvi jedne strane i da je granice potrebno postaviti jasno.
Primjer Irine jasno govori o širem društvenom problemu. Agencija za ravnopravnost spolova BiH godinama upozorava da žene i dalje obavljaju dvostruki posao — onaj plaćeni i onaj neplaćeni, u kući. Njihov rad se često ne vidi, a posljedice su iscrpljenost, osjećaj nepravde i, u krajnjem slučaju, raspad porodičnih odnosa.
- Irina je odlučila da više neće pristajati na život u kojem je samo kulisa tuđih proslava. Njena priča nije samo lična, nego i univerzalna — podsjetnik da ljubav i poštovanje moraju biti uzajamni, a ne jednostrani. Jer dom, kako je sama rekla, ne čine zidovi ni gozbe, već ljubav i poštovanje.
