Pravoslavni vjernici 21. jula po gregorijanskom kalendaru obilježavaju dan posvećen Svetom Prokopiju Jerusalimskom, jednom od najpoštovanijih svetitelja iz 4. vijeka. Njegov životni put od rimskog vojskovođe do stradalnika za vjeru i danas inspiriše hrišćane širom svijeta.
Prokopije je rođen u Jerusalimu pod imenom Neanije, u vremenu kada je Rimskim carstvom vladao car Dioklecijan, poznat po okrutnim progonima hrišćana. Kao mladi vojvoda služio je u carevoj vojsci, vjeran carskim naredbama i bez dublje spoznaje o hrišćanskoj vjeri. Međutim, jedno nadnaravno iskustvo potpuno je promijenilo tok njegovog života.
- Na putu prema Aleksandriji, gdje je bio poslan da uguši ustanak hrišćana, Neanije je doživio trenutak nalik onom kada je Savao postao apostol Pavle. Nakon silovitog zemljotresa, čuo je glas koji ga je upitao: „Neanije, kamo ideš i na koga ustaješ?“ Kada je, zbunjen, odgovorio: „Ko si ti, Gospode? Ne poznajem te“, pred njim se u vazduhu ukazao svijetli krst i čuo se glas: „Ja sam Isus raspeti, Sin Božji. Ovim znamenjem koje si video pobeđuj neprijatelje svoje, i mir moj biće s tobom.“
Od tog trenutka sve se u njemu preokrenulo. Neanije je načinio krst sličan onome koji je vidio u viziji i umjesto da udari na hrišćane, krenuo je protiv Agarjana, neprijatelja Jerusalima. Poslije pobjede vratio se u rodni grad i objavio majci da je primio hrišćansku vjeru. Kada su ga vlasti privele pred sudiju, skinuo je vojvodski pojas i mač, jasno poručujući da je sada vojnik Hrista Cara.
Zbog toga je bio osuđen na mučenje i bačen u tamnicu. Tamo mu se, prema predanju, ponovo javio Gospod Isus Hristos, koji ga je i krstio, nadjenuvši mu ime Prokopije. U tamnici su ga posjetile i 12 žena koje su otvoreno priznale da su sluškinje Hristove. Zbog svoje vjere i one su bačene u istu tamnicu, gdje ih je Prokopije učio kako da istraju i dočekaju mučenički vijenac.
- Njihova hrabrost dirnula je čak i Prokopijevu majku, koja je, vidjevši njihovu patnju, također povjerovala u Hrista. Sve njih zajedno – 12 žena i njegovu majku – vlasti su pogubile zbog vjere.
Kada je došao trenutak i za Prokopijevo pogubljenje, podigao je ruke prema istoku i molio se za sve ljude – sirote, bolesne i nevoljne, ali i za Crkvu, da se širi i učvrsti kroz vjekove. Prema predanju, s neba mu je javljeno da su njegove molitve uslišene. S radošću je položio glavu pod mač i tako 8. jula 303. godine okončao svoj život na zemlji, primivši vijenac besmrtne slave.
- I danas se vjernici obraćaju Svetom Prokopiju u molitvi, tražeći njegov zagovor pred Bogom u ovim nemirnim vremenima. U svojim molitvama mu se klanjaju kao velikomučeniku i svetitelju, moleći ga da im izmoli mir, ljubav i snagu da istraju u vjeri, uprkos iskušenjima koja ih snalaze. Prokopije se spominje i u činu crkvenog vjenčanja, uz cara Konstantina i caricu Jelenu, kao zaštitnik bračne zajednice i onaj koji posreduje pred Bogom za sve one koji mu se u molitvi obraćaju.
Njegov život i žrtva ostaju podsjetnik na to kako čak i najtvrđa srca mogu biti preobražena svjetlošću vjere, a hrišćani ga slave ne samo kao mučenika već i kao svjetionik nade i snage.
