U današnjem članku vam pišemo na temu Tucindana, dana koji u sebi nosi tišinu pripreme i težinu običaja. O njemu se često govori kratko, ali iza tog datuma stoje priče koje se prenose generacijama i koje još uvijek žive u mnogim domovima.
- Tucindan se obilježava 5. januara i u narodnoj tradiciji ima posebno mjesto jer prethodi Badnjem danu i Božiću. Taj dan nije samo još jedan datum u kalendaru, već trenutak kada se domaćinstvo okreće porodici, običajima i unutrašnjem miru. Prema starom vjerovanju, tada se započinju završne pripreme za najradosniji hrišćanski praznik, onaj koji okuplja porodicu i vraća osjećaj zajedništva.
Jedan od centralnih običaja vezanih za Tucindan jeste priprema božićne pečenice. Najčešće je riječ o prasetu, iako se u pojedinim krajevima pečenica pravi od jagnjeta ili mlade ovce. Ovaj običaj potiče još iz predhrišćanskog perioda, kada je žrtvovanje imalo simbolično značenje i predstavljalo prinošenje višim silama. Kasnije je taj ritual dobio novo tumačenje i uklopljen je u hrišćansku tradiciju, kao uvod u kraj Božićnog posta i dolazak mrsne trpeze.
Samo ime Tucindan, prema narodnom predanju, nosi snažnu simboliku. Nekada se, prije klanja, životinja blago udarala ušicom sekire preko grudve soli umotane u platnenu vrećicu koja se stavljala na čelo. Taj čin nije bio izraz grubosti, već dio rituala koji je imao svoje značenje i pravila. So je u narodu oduvijek smatrana svetom i zaštitničkom, pa se vjerovalo da se na taj način čuva red i poštovanje prema onome što se prinosi.
Pečenje mesa se obično obavlja sutradan, a pečenica se na Badnje veče unosi u kuću. Taj trenutak ima gotovo svečani karakter, jer označava da se dom pripremio za Božić. Uz pečenicu, domaćinstvo se uređuje, čisti i priprema za dane kada se, prema običaju, više ne radi. Smatra se da čista kuća donosi mir, zdravlje i blagostanje u godini koja dolazi.
- Tucindan je i dan kada se nabavljaju sitnice koje će se koristiti za Badnje veče – orasi, suvo voće, bombone i novčići. Sve to ima simboliku obilja i radosti, naročito za djecu. Domaćica tog dana priprema i brašno za mešenje, jer predstoji pravljenje badnjače i božićne česnice, hljeba koji se lomi sa posebnom pažnjom i vjerom.
Posebni običaji vezani su upravo za djecu. U nekim krajevima postoji vjerovanje da djecu na Tucindan nikako ne treba tući, jer se smatralo da bi svaki udarac ostavio trag u vidu čireva ili bolesti. S druge strane, postoje krajevi gdje se djeca simbolično povuku za uvo, uz vjerovanje da će tako biti mirna i poslušna tokom cijele godine. Ovi običaji, iako različiti, govore o važnosti djece u porodici i želji da im godina pred Božićem započne na poseban način.
Narodna vjerovanja kažu i da se na Tucindan ne smije ništa iznositi iz kuće, kako se ne bi odnijela sreća ili blagostanje. Upravo zato se tog dana vraćaju dugovi, jer se smatralo da domaćin ne treba da dočeka Božić opterećen obavezama iz prošlosti. Čist račun i čista kuća bili su simbol novog početka.
U nekim dijelovima Srbije sačuvan je i običaj da se večera ne jede za stolom, već na podu. Na prostirku se prvo stavljaju so i bijeli luk, zatim hljeb, pasulj i kupus, a potom i ostala posna jela. Domaćin tokom večere sjedi okrenut prema istoku, što ima duboko simbolično značenje i vezu sa vjerom i prirodnim ciklusima.
- Prema pisanju domaćih medija, poput regionalnih portala koji se bave očuvanjem tradicije, Tucindan se i danas u mnogim porodicama obilježava uz poštovanje starih običaja, iako u nešto jednostavnijem obliku. Ljudi sve više biraju suštinu, a manje strogu formu, ali smisao dana ostaje isti.
Etnolozi koje često citiraju domaći izvori naglašavaju da je važno da se ovakvi običaji ne zaborave, jer oni čuvaju identitet i povezuju generacije. Čak i kada se neki rituali više ne praktikuju doslovno, sama priča o njima ima vrijednost i prenosi poruku zajedništva.
Kako navode domaći hroničari i kulturne rubrike, Tucindan danas za mnoge predstavlja prije svega dan tihe pripreme i porodičnog okupljanja, bez žurbe i buke. Upravo u tome leži njegova snaga – u podsjećanju da praznici ne počinju ukrasima, već poštovanjem onoga što su naši preci ostavili iza sebe.
