U današnjem članku vam pišemo na temu svetih mučenika Evlampija i Evlampije, koji su ostali upamćeni kao simboli istrajnosti i snage vjere. Njihova priča dolazi iz ranog hrišćanstva i nosi poruku o odanosti, hrabrosti i nepokolebljivosti pred najtežim iskušenjima.
- Sveti Evlampije poticao je iz ugledne porodice u Nikomidiji, na prijelazu iz trećeg u četvrti vijek, u vremenu kada je carevo naređenje o progonu hrišćana donosilo strah i nesigurnost u život mnogih vjernika. Kada su se njegovi sugrađani povukli u pustinje i pećine, skrivajući se od progona, upravo je on bio taj koji je pokazao smjelost. Njegov postupak da javno pocijepa carevu naredbu o ubijanju hrišćana bio je znak nepokolebljive vjere, ali i trenutak koji je odredio njegovu sudbinu.
Odveden pred sudiju, suočio se s pozivima da se odrekne hrišćanstva i sa obećanjima o lakšem životu zbog svoga plemenitog porijekla. No, nije pristao da se pokori. Umjesto toga, podnio je mučenja koja bi rijetko ko izdržao: udarce, gvozdene sprave i rane koje su mu nanosili danima. Prema hrišćanskom predanju, iako su ga polagali na užareni metal, ostao je živ, što se tumačilo kao čudo vjere.
Kako bilježi Magazin Novosti, kada je Evlampije doveden u paganski hram i stao pred kip boga Marsa, učinio je nešto što je iznenadilo sve prisutne – snagom molitve i vjere kip se raspao u bezbroj komada. Ovaj događaj još više je razbjesnio sudiju, koji je nastavio s neprestanim mučenjima.
Vest o njegovom stradanju ubrzo je stigla i do njegove sestre Evlampije. Ona je, ne razmišljajući o sopstvenom životu, došla u grad i javno zatražila da i ona bude podvrgnuta mukama zajedno sa svojim bratom. Njena odluka da podijeli bratovu sudbinu bila je snažan simbol porodične odanosti i ljubavi. Sudija je bio zapanjen takvom hrabrošću, pa je i nju podvrgnuo strahovitim iskušenjima.
- Ispočetka obešena za kosu i udarana, zatim bacana u kipuću vodu i usijanu peć, Evlampija je sve preživjela, baš kao i njen brat. Predanje kaže da se voda sama ohladila, a vatra ugasila, što je narod shvatio kao znak Božje prisutnosti. Na kraju, iscrpljen i nemoćan da pronađe novo mučenje, sudija je naredio da im oboje budu odrubljene glave. Evlampije je, iako oslijepljen, sam položio glavu na panj, dok je njegova sestra izdahnula prije pogubljenja.
U čast njihovog stradanja, Sveti Teofan Načertani u devetom vijeku sastavio je Kanon koji slavi njihovu hrabrost. Vjerovalo se da njihove mošti donose iscjeljenja, pa su se vjernici okupljali i molili u njihovom imenu. Upravo zbog toga, njihov kult se proširio i van granica Nikomidije, a do danas su ostali dio liturgijskog sjećanja.
Kako navodi Srpska pravoslavna crkva, praznik Evlampija i Evlampije obilježava se 10. oktobra po starom, odnosno 23. oktobra po novom kalendaru. Na ovaj dan vjernici se okupljaju u crkvama, pale svijeće i izgovaraju molitvu za zdravlje i blagostanje. Posebno je značajan Tropar, kojim se podsjeća na njihovu žrtvu i traži zaštita za vjerničke duše.
- U našim krajevima, kult ovih svetaca i danas ima posebno mjesto. U mnogim domovima na taj dan se izgovara molitva, a običaji nalažu skromnost i odavanje počasti mučenicima. Radio-televizija Srbije (RTS) ističe da je u ruralnim sredinama ovaj praznik povezan i sa vjerovanjem da molitva upućena na ovaj dan čuva porodicu od bolesti i donosi mir u dom. Takvi običaji predstavljaju spoj crkvenog predanja i narodnog vjerovanja, čuvajući uspomenu na mučenike kroz svakodnevni život vjernika.
Osim toga, Beogradska patrijaršija redovno podsjeća vjernike na značaj njihove žrtve, naglašavajući da priča o bratu i sestri nije samo svjedočanstvo o vjeri, već i primjer zajedništva i hrabrosti u trenucima kada se čini da su svi putevi zatvoreni. Tako njihovo sjećanje postaje dio kolektivne svijesti, koja se prenosi sa generacije na generaciju.
Priča o Evlampiju i Evlampiji nije samo hagiografsko predanje, već i podsjetnik da je snaga vjere često bila utočište u najtežim vremenima. Njihovo stradanje ostalo je upamćeno kao poruka da ljubav, odanost i spremnost na žrtvu prevazilaze strah i bol. Iako se sve dogodilo prije više od šesnaest vijekova, sjećanje na njih i danas inspiriše vjernike i širi se kroz liturgije, priče i molitve koje se prenose u crkvama i domovima širom pravoslavnog svijeta.
