U vremenu koje nas sve više gura u buku i žurbu, rijetko kad pronađemo trenutke da stanemo i oslušnemo tišinu duše. Ipak, ima dana koji nas na to pozivaju. Jedan od takvih je i 25. juli, kada Srpska pravoslavna crkva i vjernici obilježavaju praznik Svete velikomučenice Efimije.
- Rođena u Halkidonu u 3. vijeku, Efimija je još kao djevojčica bila odgajana u vjeri. Tih godina, hrišćanstvo nije bilo samo nepoželjno – bilo je opasno. Kada je vlast izdala naredbu o obaveznom poštovanju paganskih božanstava, Efimija i još četrdeset osam vjernika odbili su da se poklone idolima. Nisu to učinili u tišini, već jasno i odvažno rekli da će slušati samo zapovijedi koje ne idu protiv Boga. Taj stav koštao ih je slobode – i života.
Njihovo mučenje trajalo je 19 dana, a ono što se dešavalo dvadesetog, ostalo je zapisano u predanjima. Efimiji su ponuđeni bogatstvo i visoka čast – samo da se odrekne Hrista. Kada je to odlučno odbila, uslijedile su strahovite kazne: bila je mučena ognjem, vodom, točkovima, a zatim izložena divljim zvijerima. No, ona ni tada nije vikala niti se bunila – izabrala je molitvu kao oružje.
Izvor: Objavljeno 24.07.2025. – Crkveni kalendar i svetiteljski spomeni
- U trenucima kada su drugi odustajali, Efimija se molila. Nije tražila čudo. Nije molila da bol prestane. Umjesto toga, izgovarala je riječi posvećenosti – ne kao žrtva, već kao neko ko svjesno prinosi svoj život iz ljubavi. Njena molitva, koju crkva čuva i danas, nosi poruku rijetke snage i dubine. Iskrena, jednostavna, ali neizmjerno snažna, postala je simbol ženske odanosti i vjere kroz vijekove.
Zbog toga se praznik Svete Efimije ne doživljava samo kao sjećanje na mučenicu, već kao dan u kojem žene, djevojke, majke, supruge i svi oni koji traže duhovnu jasnoću, nalaze utočište u molitvi. Savjetuje se da se tog dana upali svijeća, ode u crkvu ili ostane u tišini doma, te da se u najdubljoj iskrenosti srca izgovori ono što boli, ono što se želi ili traži.
Izvor: Vjerska tradicija i narodno predanje, crkveni izvori SPC
Običaji vezani za ovaj praznik oblikovani su upravo oko snage molitve. Mlade žene mole se za istinsku ljubav i čisto srce, majke za zdravlje i zaštitu porodice, nezaposleni za priliku, a one koje žele da pokrenu posao – za hrabrost i podršku. Na ovaj dan, vjeruje se, nebo je posebno blizu i tišina duše lakše dopire do Boga.
- Zanimljivo je i da se u nekim krajevima praznik Svete Efimije ne veže samo za duhovno, već i za praktično. Tradicionalno, ovo je vrijeme kada domaćinstva započinju prve pripreme za zimu. U narodu se kaže da se tada kuće čiste, planira se jesenja sjetva, prave se zalihe – jer se vjeruje da je i duhovna snaga povezana s redom u svakodnevici.
Ali ono što Efimijin primjer najdublje prenosi jeste nešto univerzalno – da se snaga ne mjeri glasnoćom, već tišinom. Da hrabrost ne dolazi iz bunta, nego iz vjere. Da prava pobjeda nije u tome da izbjegnemo bol, već da mu damo smisao. A to je nešto što danas, više nego ikad, mnogi od nas pokušavaju da pronađu.
U savremenom svijetu, gdje se slabost skriva iza fasada, a nesigurnosti maskiraju lažnim osmijesima, priča Svete Efimije podsjeća da je najdublja hrabrost – biti vjeran. Vjeran svojim uvjerenjima, svojoj istini, svom unutrašnjem glasu. I da čak i kada ostanemo sami, nismo izgubljeni – sve dok imamo molitvu.
Zato, kada svane ovaj dan, ne treba mnogo – dovoljno je samo da zastanemo. U crkvi, u tišini doma, u šetnji – svejedno je. Molitva, ako dolazi iz srca, ne traži posebna mjesta. A upravo ona, tihim, gotovo nečujnim jezikom, zna reći ono što riječi često ne mogu.
I zato, makar na kratko, pustimo tišinu da govori. Možda ćemo baš tada čuti – ono što nam je najviše trebalo.
Izvor: Predanje i liturgijska praksa SPC, datum objave 24.07.2025.
