U hrišćanskom kalendaru, posebno u okviru Srpske pravoslavne crkve, današnji dan posvećen je uspomeni na sedmoricu braće mučenika – Makaveje, zajedno sa njihovom majkom Solomonon i učiteljem Eleazarom.
- Ovi svetitelji pripadaju starozavetnom vremenu i njihova priča datira iz 2. vijeka prije nove ere, kada su ostavili neizbrisiv trag u istoriji vjere. Njihova imena – Avim, Antonin, Gurije, Eleazar, Evsevon, Adim i Markel – i danas se pominju sa dubokim poštovanjem, a zapisi o njihovom životu nalaze se u samom Svetom pismu, u knjigama koje se odnose na Makaveje.
Priča o njihovom stradanju vezana je za period vladavine seleukidskog vladara Antioha IV Epifana, poznatog po pokušajima da u Jerusalimu nametne paganske običaje i grčku religiju. Prema predanju, godine 166. p.n.e. on je odlučio da u Jerusalimski hram postavi kip boga Zevsa, što je za tadašnje Jevreje predstavljalo bogohuljenje. Nije se zaustavio samo na tome – zahtijevao je od naroda da se klanja toj statui, čime je direktno udarao na srž njihove vjere.
- Prvi koji je otvoreno odbio da učestvuje u ovom činu bio je učitelj Eleazar, čovjek odan Mojsijevom zakonu i istinskoj vjeri svojih predaka. Zbog svog stava podvrgnut je teškim mukama i na kraju ubijen, ali njegov primjer postao je inspiracija za mnoge, uključujući i sedmoricu braće Makaveja. Oni su, zajedno sa svojom majkom Solomonon, odlučili da slijede put vjernosti Bogu, svjesni da ih čeka mučenička smrt. Njihova hrabrost i spremnost da podnesu najveću žrtvu ostali su trajni simbol nepokolebljivosti u vjeri.
Danas se mošti ovih svetih mučenika čuvaju daleko od mjesta njihovog stradanja – u bazilici Svetog Andreja u Kelnu, u Njemačkoj. Ovaj podatak često iznenađuje vernike, jer se očekuje da relikvije svetitelja ostanu u njihovoj domovini ili na svetim mjestima u Jerusalimu. Međutim, istorija prenosa moštiju kroz stoljeća svjedoči o burnim vremenima i migracijama svetih relikvija, koje su često završavale u velikim evropskim katedralama. Prema podacima koje prenosi Eparhija zvorničko-tuzlanska, mošti Makaveja stigle su u Keln u ranom srednjem vijeku, gdje se i danas poštuju kao dragocjena svetinja.
Običaji vezani za ovaj praznik nisu brojni, ali su duboko ukorijenjeni u narodnom vjerovanju. Posebno mjesto zauzima bosiljak, biljka kojoj se u pravoslavnoj tradiciji pridaje sveta simbolika. Vjeruje se da je dobro sve što se toga dana radi s bosiljkom – bilo da se dodaje u kuvano jelo, koristi za inhalaciju ili sadi u dvorištu. U mnogim krajevima Srbije i Crne Gore postoji običaj da se baš na praznik Makaveja zasadi nova biljka bosiljka, jer se vjeruje da čuva dom od nesreće i zlih uticaja. Ovakva vjerovanja bilježe i etnolozi poput Radmila Petrovića, koji u svom djelu Narodni običaji Srba navodi kako se bosiljak često povezuje sa zaštitom doma i zdravlja porodice.
- Pored toga, u pojedinim seoskim zajednicama ovaj dan je bio i prilika za tihi porodični skup, bez velikih gozbi, ali uz obavezno prisustvo sveće zapaljene pred ikonom. Stariji su članovi porodice tada pričali mlađima priču o Makavejima, ne samo kao vjersku legendu, već i kao lekciju o časti, odanosti i otporu prema nepravdi. U zapisima Muzeja u Jagodini zabilježeno je da se u nekim domaćinstvima voda u kojoj je potopljen bosiljak koristila za blagosiljanje kuće, polja ili stoke.
Sam značaj praznika prevazilazi okvire liturgijskog kalendara. On podsjeća na univerzalne vrijednosti – dosljednost vlastitim uvjerenjima, spremnost na žrtvu i vjernost porodici i vjeri. U tom smislu, Makaveji stoje rame uz rame sa drugim velikim mučenicima hrišćanstva. Njihova priča se, iako ukorijenjena u judaizmu, u potpunosti uklapa u hrišćansku tradiciju poštovanja svetih mučenika, što potvrđuje i činjenica da se nalaze u kalendaru gotovo svih istočnih crkava. Prema riječima protojereja-stavrofora Dragana Mićića, objavljenim u Glasu Srpske, „njihov primjer svjedoči da vjera može biti jača od smrti, a istina moćnija od svakog tiranina“.
- Danas, dok se u crkvama služe liturgije u njihovu čast, mnogi vjernici zastaju pred ikonama Makaveja i u tišini pale svijeće. Za neke je to molitva za ličnu snagu i istrajnost, a za druge – molitva za mir i zaštitu svojih najmilijih. Iako u savremenom svijetu rijetko ko mora da položi život za vjeru na način na koji su to učinili Makaveji, njihova priča i dalje snažno odjekuje. Ona podsjeća da postoje trenuci kada se čovjek mora opredijeliti između komfora i istine, između pokoravanja i otpora.
Upravo zbog toga, svake godine 14. avgusta, priča o Makavejima dobija novo značenje. Ona ne ostaje samo istorijska epizoda iz dalekog 2. vijeka p.n.e., već postaje savremena lekcija o snazi duha. I dok mošti ovih svetitelja mirno počivaju u kelnskoj bazilici, u srcima vjernika širom svijeta oni i dalje žive – kao simbol vjere koja ne posustaje i ljubavi prema Bogu koja ne poznaje granice.
