Postoje nestanci koji s vremenom utihnu i pretvore se u statistiku. A postoje i oni koji ostaju da žive u kolektivnoj nelagodi, jer se nikada ne uklope ni u jedan logičan okvir.ž
- Priča o bračnom paru koji je nestao u divljini američkog Nacionalnog parka, a zatim – godinama kasnije – pronađen u stanju koje niko nije umio da objasni, upravo je takva. I danas se o njoj govori sa zadrškom, jer svaka nova informacija otvara više pitanja nego odgovora, kako su pisali i Kurir i Stil u analizama sličnih misterioznih slučajeva.
U ljeto 2016. godine, Daniel i Claire Brenner bili su oličenje ljudi koji znaju šta rade. Oboje u ranim tridesetim, fizički spremni, iskusni planinari i zaljubljenici u prirodu. Njihov život u Koloradu bio je stabilan, bez ikakvih znakova krize ili želje za bijegom. Upravo suprotno – izlet u divljinu za njih je bio način da proslave završetak napornog poslovnog perioda i da se, makar nakratko, isključe iz svakodnevice.
- Njihov plan bio je jednostavan i detaljno razrađen. Četiri dana pješačenja kroz jedan od najzahtjevnijih, ali i najljepših predjela Nacionalnog parka Grand Teton. Tačna ruta, označena mjesta za kampovanje, provjerena oprema, dovoljna količina hrane i čak dvosmjerna radio-veza, iako ona nije bila obavezna. Rendžeri koji su ih tog jutra vidjeli kasnije su izjavili da ništa nije odavalo utisak da se sprema tragedija. Sve je djelovalo rutinski, gotovo dosadno uredno.
Posljednji put su viđeni istog dana, nekoliko sati nakon polaska, kako mirno napreduju uz kanjon. Vrijeme je bilo idealno. Nije bilo oluja, niti ikakvih upozorenja. Kada se nisu vratili u predviđeno vrijeme, niko se u prvi mah nije uspaničio. Iskusni planinari ponekad produže boravak, pronađu ljepše mjesto za kamp ili promijene tempo.
Međutim, kako su dani prolazili, tišina je postajala glasnija. Automobil je i dalje stajao na parkingu. Telefoni su bili nedostupni. Djelići rutine počeli su da se ruše jedan po jedan. Porodica je prva osjetila da nešto ozbiljno nije u redu. Potraga je pokrenuta, a ono što je uslijedilo dodatno je pojačalo misteriju.
Desetine rendžera, volontera, helikopteri i psi tragači pretraživali su područje danima. Provjeravani su kampovi, sporedne staze, korita potoka, strme litice. Nije pronađen nijedan jedini trag. Ni komad odjeće, ni oprema, ni ostatak hrane. Kao da su Daniel i Claire jednostavno isparili. Upravo ta potpuna odsutnost tragova bila je ono što je, kako su kasnije pisali Blic i drugi domaći mediji, najviše uznemirilo i iskusne spasioca.
Potraga je vremenom obustavljena, ali slučaj nikada nije zatvoren. Njihova imena ostala su u evidencijama, a teorije su počele da se gomilaju. Nesreća, divlje životinje, skrivanje, čak i svjesni nestanak – nijedna verzija nije imala čvrst dokaz.
- Dvije godine kasnije, došao je trenutak koji je šokirao i one koji su mislili da ih više ništa ne može iznenaditi. Tokom rutinske speleološke ekspedicije u zabačenom dijelu parka, u dubokoj i teško pristupačnoj pećini pronađene su dvije osobe. Mršave, zapuštene, obrasle, obučene u slojeve improvizovane odjeće. U prvi mah, činilo se da je riječ o beskućnicima ili ljudima koji su godinama živjeli izvan civilizacije.
Kada su izgovorena njihova imena, zavladao je muk.
To su bili Daniel i Claire.
Ali tu prestaje olakšanje, a počinje pravi užas. Njihovo ponašanje nije bilo ponašanje ljudi koji su preživjeli nesreću i čekali spas. Nisu postavljali pitanja. Nisu tražili pomoć. Govorili su nepovezano, ponekad šapatom, ponekad nerazumljivim rečenicama koje su se vrtjele u krug. Izbjegavali su pogled, trzali se na dodir i pokazivali jasne znakove teškog psihičkog rastrojstva.
Ljekari su kasnije naveli da su oboje bili fizički iscrpljeni, ali bez tragova ozbiljnih povreda. Nije bilo jasnih znakova nasilja. Nije bilo objašnjenja kako su preživjeli dvije zime u ekstremnim uslovima. Njihova oprema nikada nije pronađena, niti su umjeli da objasne gdje je nestala.
- Najjeziviji dio priče bio je njihov odnos prema vremenu. Djelovali su kao da za njih dvije godine nisu prošle. Kao da su ostali zarobljeni u jednom trenutku, jednoj tački straha iz koje se nisu vratili. Na pitanja o tome šta se dogodilo, odgovori su bili fragmenti: tama, buka, osjećaj da “ne smiju izaći”, uvjerenje da ih “nešto posmatra”.
Psihijatri su govorili o mogućoj dugotrajnoj psihozi izazvanoj ekstremnim stresom, izolacijom i glađu. Drugi su sumnjali na trovanje nepoznatim supstancama ili rijetke neurološke poremećaje. Zvanično objašnjenje nikada nije ponuđeno u potpunosti, što je samo dolilo ulje na vatru javne fascinacije.
Kako su isticali novinari Stila, upravo odsustvo jasnog odgovora čini ovu priču jednom od onih koje ne prestaju da progone. Nacionalni parkovi, iako prelijepi, kriju ogromne, slabo istražene prostore. A ljudski um, suočen s potpunom izolacijom, ponekad se pokaže krhkijim nego tijelo.
Daniel i Claire su kasnije smješteni u ustanove za dugotrajno liječenje. Javnosti se više nisu obraćali. Njihove porodice su ćutale, vjerovatno shvatajući da neke istine, čak i ako postoje, više ne donose mir.
Ova priča ostaje upozorenje i zagonetka. Ne samo o opasnostima prirode, već i o granicama ljudske svijesti. Jer ponekad ono što čovjek izgubi u divljini nije tijelo, već razum – a povratak iz tog mraka nije uvijek moguć.
