U daanšnjem članku vam donosimo jednu jako bolnu priču djevojčice koja je prošla teško iskustvo sa majkom. Naime nakon što se njena majka preudala nju je tjerala da radi teške poslove , dok je djevu drugog muža prihvatila kao rođenu.U nastavku teksta vam otkrivamo više .
- Darija je odrasla u porodici u kojoj se nikada nije osjećala kao ravnopravan član. Njena majka, nakon što se preudala, počela je da je gura u stranu, gotovo neprimetno, ali uporno, kao da je simbol prošlosti koju želi da zaboravi. Iako je Darija bila mirno, poslušno i vrijedno dijete, pažnja, toplina i ljubav koje je željela nikada joj nisu bile podjednako pružene.
U istoj kući živjela je s polubraćom i polusestrama, ali osjećaj pripadnosti joj je bio stran. Dok su druga djeca dobijala nove stvari, letovanja i majčinu pažnju, njoj su preostajale obaveze, odricanja i osjećaj da je višak. Iako nije tražila mnogo, u srcu je čeznula za jednim – da je majka vidi jednakom onima koji su došli kasnije.
- „Nikada nisam težila da budem mezimica“, prisjeća se Darija. „Nisam sanjala o poklonima ni o skupim putovanjima. Sve što sam željela bila je jednaka ljubav. Da imam mjesto u njenom srcu koje neće zavisiti od toga čije sam dijete.“
Preudajom, kao da se preko njih dvije – nje i sestre – povukla neka nevidljiva crta. Postale su simbol prošlosti, dok je novi brak bio majčin put u „novi život“, kojem se potpuno posvetila. Djecu iz tog braka vodila je na more, kupovala im odjeću, slala ih na izlete. Bila je prisutna u njihovim radostima, podržavala ih i grlila. Za Dariju i sestru, međutim, bilo je mjesta samo kad treba da se ide kod rođaka da se bere maline, da se pomogne u poslovima, da se nauči kako se zarađuje hleb.
- Ni tada joj Darija nije zamjerila. Nalazila je izgovore za nju, pravdala je teškim životnim okolnostima. Mislila je da majka jednostavno ne može drugačije, da se bori kako zna. Ali trenutak koji je sve promijenio bio je kada je majka prodala kuću, onu koju su gradili Darijin otac i deda, kako bi pomogla „mališanima“, kako je nazivala svoju djecu iz drugog braka.
Dariju i sestru je tada ispratila sa torbom u ruci i riječima koje su se duboko urezale u njeno pamćenje: „Ti i sestra ste snalažljive, vama ne treba moja pomoć.“
U toj rečenici nije bilo brige, nije bilo ljubavi. Bilo je to priznanje da ih svesno ostavlja, da ih ne vidi kao djecu koja imaju potrebe, osjećanja i ranjivost. Da ih majka ne doživljava više kao svoju djecu, već kao obavezu koje želi da se oslobodi.
- Taj trenutak ostavio je dubok trag. Darija bi možda oprostila sve – i nepravdu, i gladne večeri, i podeljenu pažnju. Ali svjesno odricanje od njih bilo je previše. Bol koju je tada osjetila ostala je živa, čak i kada su godine prošle.I onda, kad je sve izgubila, kad su je svi drugi napustili, kada su joj djeca iz drugog braka okrenula leđa, Darijina majka se vratila, tražeći pomoć. Pogledala ju je u oči i rekla: „Da mi nije vas dvije, umrla bih od gladi.“
Darija se tada samo nasmešila, ne iz radosti, već iz duboke tuge. Jer i sada, kad je stara i slomljena, ljubav traži tamo gdje je nije sijala. Pomogle su joj, jer nisu bile ogorčene. Jer
su bile žene koje znaju šta znači dati bez da tražiš nešto zauzvrat. Ali, više nikada nisu bile one iste kćeri koje vjeruju da je ljubav podrazumijevana.
- Darija je naučila tešku istinu – da majčinstvo nije samo rađanje. Majčinstvo je svakodnevni izbor. To je ljubav koja se pokazuje djelima, prisustvom, podrškom. A ona i sestra, i dalje snalažljive kao nekad, naučile su mnogo. Naučile su da mogu preživjeti bez majke, da mogu izgraditi svoj život, da mogu pružiti ljubav drugima. Ali jedna stvar im nikada nije pošla za rukom – zaboraviti.
Jer neke rane, i kada zarastu, ostave ožiljke koji svjedoče o borbi. I ne, Darija ne mrzi svoju majku. Ali zna da ono što joj je najviše trebalo – jednaka ljubav – nikada nije dobila. A to se pamti zauvijek.
