Prošlo je deset godina otkako je brak Leile i njezina bivšeg supruga završio, ali teret krivnje koji je nosila na svojim leđima bio je znatno teži i dugotrajniji od samog razvoda. Tijekom cijelog tog desetljeća, priča je imala samo jednog krivca barem u njegovoj verziji.
- Nije bilo djece i to je, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, izgovarano kao presuda: ona je ta koja nije mogla, ona je ta koja je zakazala. Leila je godinama prolazila kroz pretrage, terapije, hormone i tišinu ispunjenu optužbama koje su se rijetko izgovarale naglas, ali su uvijek bile prisutne. Naučila je živjeti s tim osjećajem, gotovo ga prihvatiti kao dio vlastitog identiteta, sve dok je život nije doveo u prostoriju u kojoj se ta priča konačno raspala.
Susret se dogodio u čekaonici klinike za reproduktivnu medicinu u Ciudad de Méxicu. Leila je sjedila sama, s kartonskom čašom kave koja je odavno izgubila toplinu, izgubljena u vlastitim mislima.
- U tom trenutku, prije nego što je uopće podigla pogled, prepoznala je njegov smijeh. Bio je to isti onaj zvuk koji je nekad značio sigurnost i bezbrižnost, a kasnije postao podsjetnik na njezinu navodnu krivnju. Kad je ušao, nosio je istu onu samouvjerenost muškarca koji nikada nije preispitivao vlastitu ulogu u neuspjehu. Uz njega je bila mlada žena, trudna, odjevena tako da trudnoća bude vidljiva i naglašena. Prizor je bio gotovo simboličan, kao scena osmišljena da zaboli.
Isprva je nije primijetio. Bio je usredotočen na svoju novu suprugu, držeći ruku na njezinu ramenu s lakoćom vlasništva. Leila je primijetila narukvicu klinike na njezinu zapešću i pomislila kako je ironija neumoljiva – svi su oni, svatko iz svojih razloga, završili na istom mjestu. Kada su im se pogledi napokon sreli, prošlost se sručila na nju u jednom kratkom, oštrom trenutku. Stan u kojem su nekad živjeli, beskrajni testovi za trudnoću s istim razočaravajućim rezultatom, modrice od injekcija i rečenica koja se uvijek vraćala: „To je tvoja krivnja.“
- On je, međutim, izgledao zadovoljno. S gotovo dječačkim trijumfom, glasno je predstavio trudnu ženu i, ne mareći za poglede ostalih u čekaonici, jasno dao do znanja da je ona uspjela tamo gdje Leila nije. Bio je to pokušaj javnog poniženja, trenutak u kojem je očekivao suze, slom, možda čak i ispriku. No ono što se dogodilo bilo je potpuno suprotno. Umjesto panike, Leila je osjetila mir. Ne onaj lažni, već mir koji dolazi kada shvatiš da više ne moraš nositi tuđu krivnju.
- Ustala je, prišla mu i podsjetila se na nalaze svojih liječnika koji su jasno govorili da je s njezinim tijelom sve u redu. Sjetila se i riječi terapeutkinje koje su joj pomogle da godinama skupljanu sramotu konačno ostavi iza sebe. S blagim osmijehom, postavila je pitanje koje je promijenilo dinamiku cijelog susreta: jesu li se ikada zapitali o njegovom zdravstvenom stanju? Tišina koja je uslijedila bila je glasnija od bilo kakve uvrede. U tom trenutku, Leila je shvatila da se nešto konačno zatvorilo.
Ova priča snažno odjekuje i na domaćem prostoru, gdje se o neplodnosti i dalje često govori kroz prizmu krivnje žene. Kako ističu domaći izvori poput portala Jutarnji list, u brojnim svjedočanstvima žena iz regije ponavlja se isti obrazac – pritisak, šutnja i nedostatak odgovornosti s druge strane. Muška neplodnost rijetko se spominje, a još rjeđe istražuje, iako statistike jasno govore da su uzroci često podjednako raspoređeni.
- Sličan ton može se pronaći i u analizama koje je objavljivao Večernji list, gdje stručnjaci upozoravaju da društvene predrasude dodatno otežavaju parovima da se pravovremeno i zajednički suoče s problemom. Umjesto partnerstva, često nastaje hijerarhija krivnje u kojoj jedna osoba snosi sav teret. Leilina priča upravo je primjer kako takav narativ može godinama oblikovati nečiji život i samopouzdanje.
Psiholozi i terapeuti u regiji, o čemu je pisao i portal Buka iz BiH, naglašavaju koliko je važno razbijati ove obrasce i poticati otvoren razgovor. Neplodnost nije osobni neuspjeh niti kazna, već medicinsko i emocionalno pitanje koje zahtijeva podršku, a ne optuživanje. Leilin trenutak suočavanja nije bio samo osobna pobjeda, već i simboličan čin oslobađanja od kolektivnog tereta koji mnoge žene i dalje nose u tišini.
Na kraju, ova priča nije priča o osveti niti o dokazivanju. To je priča o ponovnom preuzimanju vlastitog identiteta, o trenutku kada se istina izgovori mirno, bez potrebe za opravdanjem. Leila nije izašla iz te klinike kao netko tko je pobijedio drugu osobu, već kao netko tko je napokon prestao gubiti sebe. I ponekad je upravo to najveća pobjeda
