U daanšnejm članku vam donosimo jednu jako zanimljivu i bolnu priču žene koja je njgovala svog bolesnog muža na postelji nakon čega je on jako povrijedio.U nastavku teksta možete da pročitate na koji način je on nju zapravo povrijedio.
- Mnoge žene širom svijeta svakodnevno nose nevidljivi teret – tihu patnju koju skrivaju iza osmijeha. Biti žena koja se žrtvuje za druge ne znači biti slaba. Naprotiv, to često znači biti predugo jaka tamo gdje niko drugi nije smogao snage.
Kada najbliži ostare ili obole, mnoge porodice se suočavaju sa teškom odlukom – da li se opredijeliti za institucionalnu njegu u domu za stare ili pokušati sve zadržati u krugu porodice, bez obzira na fizičku i emocionalnu cijenu. Mnogi tek kasnije uviđaju da je odabir ustanove u kojoj se pruža stručna pomoć često ono što osigurava dostojanstvo bolesnoj osobi, ali i očuvanje mentalnog i fizičkog zdravlja članova porodice.
- Priča jedne žene, tetke Duške, svjedoči o tom raskoraku između osjećaja dužnosti i granica lične izdržljivosti. Duška je oduvijek važila za stub porodice – hrabra, odlučna, posvećena svima osim sebi. Kada joj je muž teško obolio, nije ni pomišljala da ga pošalje u dom. Za nju bi to bilo ravno izdaji, poricanju svega što su dijelili tokom decenija zajedničkog života. Umjesto toga, odlučila je da sve preuzme na sebe.
U njenom slučaju, ljubav i odgovornost nisu dolazili bez cijene. Nije se bojala fizičke brige – mijenjanja pelena, hranjenja, okretanja bolesnika – već društvene osude. “Šta će ljudi reći?” postalo je neizgovoreno pravilo koje je određivalo sve njene postupke. Sama pomisao da bi je neko mogao osuditi kao ženu koja je napustila svog muža u najtežem trenutku bila je nepodnošljiva.
- Kako je bolest napredovala, situacija je postajala sve teža. Njen suprug je bio potpuno nepokretan i zavisan od nje, sve rjeđe ju je prepoznavao, često je gubio orijentaciju. Briga o njemu bila je iscrpljujuća – fizički, psihički i emotivno. U početku je pomoć stizala od porodice: sestra, kćerke, rođaci. Kasnije su angažovali i profesionalnu medicinsku sestru, ali najveći teret je ostao na Duški. Bila je umorna, izmučena, ali i dalje ustrajna – iz ljubavi, iz dužnosti, i iz straha od osude.
Dani su prolazili, a ona je sve više gubila sebe u tom beskrajnom krugu njege. Bilo je noći kada nije mogla zaspati od umora i krivice. Znala je da njen muž neće još dugo. I onda, u jednoj od rijetkih lucidnih epizoda, suprug joj je tiho rekao: “Duška, ako je meni data ova bolest, ti ne moraš sa mnom dijeliti i bol. Nemoj da ti suze zbog mene razore dušu.” Te riječi bile su istovremeno i oproštaj i blagoslov.
- Kada je naposlijetku preminuo, Duška je osjetila čudan, neobjašnjiv mir. Više nije bilo boli, ni njegove ni njene. Nije to bila sreća zbog gubitka, već olakšanje što je završena borba koja ih je oboje potrošila. No, iako je njegov život prestao, njena borba se nastavila. Zdravlje joj je bilo narušeno, godinama je odlazila na pretrage i vadila nalaze, iscrpljena i slomljena. Često bi govorila da se ne kaje, da bi opet sve isto učinila. Ipak, na njenom licu je ostala sjena onih godina koje su joj uzele dio sebe.
Društvo često zaboravlja na emocionalni teret koji nosi onaj ko brine o bolesniku. Dok svi gledaju oboljelog, malo ko vidi onoga ko svakodnevno pomaže, njeguje, presvlači, tješi. Žene, posebno u tradicionalnim sredinama, često preuzimaju te uloge bez pitanja. Vođene su nepisanim pravilima časti i poštovanja, dok istovremeno trpe unutrašnji sukob između brige i samouništenja.
- Duškina priča nije usamljen slučaj. Ona je simbol mnogih žena koje zbog društvenih normi stavljaju sebe na posljednje mjesto. I dok se njeno ponašanje tumači kao hrabrost i odanost, istina je da je duboko u sebi nosila strah i krivicu, koje nije mogla podijeliti ni sa kim.Možda je vrijeme da se otvorenije razgovara o tome šta zaista znači biti uz nekoga do kraja. Da li ljubav mora značiti lično žrtvovanje? Ili postoji i snaga u prepoznavanju vlastitih granica, i u odluci da se voljenoj osobi omogući stručna pomoć?
Duška je vjerovala da postupa ispravno. I možda jeste – za njega, za sebe, za svoje uvjerenje. Ali i dalje ostaje pitanje: da nije bilo te tihe presude iz okoline, da nije bilo tog neizgovorenog “šta će reći ljudi”, da li bi izabrala drugačije?
