Novembar 2000. u američkom gradu Kolambusu trebao je biti mjesec radosti za Margaret i Danijela Tarnera. Njihova sreća bila je trostruka na svijet su došle tri identične djevojčice.
- Bolničko osoblje divilo se prizoru, a majka je osjećala kako je život dobio potpuno novi smisao. Ali samo dvanaest sati kasnije, radost se pretvorila u najgoru noćnu moru. Krevetići u kojima su ležale njihove bebe bili su prazni.
Kamere u bolnici prestale su raditi baš u tom ključnom trenutku, kao da je sve bilo unaprijed isplanirano. FBI je pretražio čitav grad, zaustavljao automobile na izlazima i tražio bilo kakav trag, ali nije bilo ni otmičara, ni zahtjeva za otkupninom. Margaret je svake godine, na isti datum, palila tri svijeće na prozoru, nadajući se da će jednog dana dobiti odgovore.
Dvadeset pet godina poslije, telefon je zazvonio u njenoj kuhinji. Glas s druge strane bio je tih, skoro šapat: „Morate doći u bolnicu. Neko želi nešto da vam kaže… prije nego što bude kasno.“ Margaret i Danijel su ubrzo stigli u sterilnu sobu intenzivne njege. Na krevetu je ležala starija žena – sestra L. Benson. Njene riječi promijenile su sve.
- „Znam šta se desilo s vašim djevojčicama,“ rekla je kroz suze. Objasnila je da je te noći dobila naredbu da isključi kamere, navodno zbog „održavanja sistema“. Tek kasnije shvatila je da je riječ o prikrivanju otmice. „Doktor Hamilton,“ šapnula je, „on i još dvoje ljudi odnijeli su bebe u transportnim kutijama. Rekli su da je to za poseban program – za porodice koje su platile mnogo novca.“
Margaret je osjetila da joj se svijet ruši. „Govoriš mi da su ih prodali?“ pitala je drhtavim glasom. Sestra je klimnula, priznajući da je i sama, na silu, učestvovala u predaji jedne bebe porodici koja ju je odmah odnijela kući. Dvadeset pet godina nosila je taj teret i tek na samrti skupila snagu da progovori.
Na ormariću pored njenog kreveta nalazila se mala kutija. U njoj su bili dokumenti, kopije papira i lista imena – dokazi koje je čuvala sve ove godine. Kada su ih Margaret i Danijel predali FBI-u, istraga je ponovo pokrenuta. Vijest je ubrzo odjeknula širom zemlje.
Otkrivene su tri porodice u različitim državama koje su godinama vjerovale da su djevojčice usvojene legalnim putem. Margaret je nakon četvrt vijeka stajala pred vratima kuće u Ajovi, gdje je živjela jedna od njih. Kada se vrata otvorila, ugledala je mladu djevojku s plavom kosom i osmijehom koji je neodoljivo podsjećao na Danijela.
„Ja sam… tvoja majka,“ prošaptala je Margaret. Suza je kliznula niz lice djevojke dok je odgovarala: „Znam. I ja sam tražila vas.“
- Prvi susreti bili su ispunjeni suzama, radošću i nevjericom. Emilija, Grejs i Hana sjedile su zajedno po prvi put, pričale satima i pokušavale nadoknaditi izgubljene godine. Bilo je ljutnje i boli, ali i nade da će vrijeme zaliječiti rane. Margaret, koja je godinama palila svijeće sama, sada je konačno gledala tri nasmijana lica za istim stolom.
Te jeseni porodica je obnovila stari dom i zasadila tri mlada stabla u dvorištu. Svako drvo dobilo je ime po jednoj od djevojčica. Na prozoru više nisu gorjele svijeće – umjesto njih stajale su tri žive uspomene, tri povratka izgubljenih kćeri. Margaret je šapnula ono što je čekala decenijama: „Dobrodošle kući.“
Ova priča, iako podsjeća na filmski scenario, nosi snažnu poruku o istrajnosti roditeljske ljubavi. Bez obzira na godine, Margaret i Danijel nikada nisu odustali od nade. Njihova borba pokazuje da se istina uvijek nađe put do svjetla, pa makar i nakon četvrt vijeka.
