U ogromnim prostranstvima Sibira, daleko od savremenog svijeta i reflektora medijske pažnje, živi jedan od najmanjih i najizolovanijih naroda Rusije – Keti. Njihov broj je danas sveden na nešto više od hiljadu, a činjenica da su tako malobrojni čini ih ne samo rijetkima, već i posebno zanimljivima istraživačima i ljubiteljima kulture.
- Svoje živote Keti su oduvijek vodili u tišini prirode, uz obale rijeke Jenisej, gdje se klima mijenja s brutalnom oštrinom, ali i očarava ljepotom. Njihova egzistencija nikada nije bila samo pitanje opstanka, već dubokog duhovnog odnosa sa svijetom oko sebe. Vjerovali su da svako drvo, svaka životinja, pa čak i rijeka, ima dušu – stav koji ni rusifikacija ni religijska preobrazba nisu uspjeli izbrisati.
Jedna od najfascinantnijih karakteristika naroda Keta jeste njihov izolovani jezik, koji ne pripada nijednoj poznatoj jezičkoj porodici. Upravo to je razlog zbog kojeg se o njima često govori kao o „živoj jezičkoj enigmi“. Taj jezik, međutim, izumire – sa svakim starijim govornikom nestaje i komad identiteta, fragmenat jedne civilizacije koja se stoljećima održavala zahvaljujući usmenoj tradiciji.
Izvor: BBC.com – “Vanishing Voices of the Yenisei: The Ket People’s Fight to Preserve a Language”
Njihova prošlost ostaje dijelom u magli, obavijena pričama koje se prenose generacijama. Nema pisanih zapisa koji bi dokumentovali njihov dolazak u današnje krajeve, ali legende govore o prelascima planina i susretima s bićima koje su zvali tistadi. Dok drugi narodi Sibira uzgajaju irvase, Keti su ostali vjerni lovu i ribolovu. Životinje su im bile i izvor hrane i materijal za izradu odjeće, ali i predmet dubokog poštovanja. Posebno su poštovali medvjeda, jer su vjerovali da u njegovom tijelu može prebivati duša pokojnika.
Lov je bio ozbiljna aktivnost. Odluke je donosio najiskusniji lovac, a ulov je u selo donosila žena, što je zanimljiv običaj koji simbolizuje ravnotežu između muške snage i ženske mudrosti. Njihova oružja – lukovi i strijele sa otrovnim vrhovima – bila su smrtonosna i poštovana među drugim narodima. Njihova vještina u preživljavanju nije bila samo pitanje potrebe, već i ponosa.
Keti su rijeku Jenisej smatrali svetinjom. Ona nije bila samo izvor života, već duhovna osovina njihove svakodnevice. Tok rijeke određivao je sve – od kretanja, komunikacije, pa do vjerovanja. Vjerovalo se da gornji tok rijeke pripada dobrim duhovima, dok donji pripada silama tame. Njihova plovila – ilimki – bila su prava čuda izdržljivosti, često duga i do 15 metara, a služila su kao pokretne kuće u toplijim mjesecima.
Izvor: RIA Novosti – “Keti: Poslednji svedoci Jenisejske civilizacije”
Njihova kuhinja, iako jednostavna, imala je svoj šarm. U nedostatku mesa, jeli bi lepinje pečene direktno u pepelu, a maline kuvali u ribljem ulju – kombinacija koja zvuči neobično, ali je bila jedan od rijetkih načina unosa biljnih sastojaka u ishrani. Njihova odjeća je bila funkcionalna, ali ukrašena simbolima koji su imali značenje i prenosili poruke kroz generacije.
Središte kulturnog života bila je usmena tradicija. Pripovjedači su bili čuvari znanja, morala i vjerovanja. Priče o junaku Balneu, koji je nosio palicu od svetog trešnjinog drveta i borio se protiv zla, bile su žive tokom prazničnih večeri, dok se okupljeno pleme grijalo uz vatru i prenosilo mudrost s koljena na koljeno.
Religijski život Keta je bio složen. Iako su formalno prešli na pravoslavlje, njihova stara vjerovanja nisu izblijedjela. Bog Jesa predstavljao je snagu dobra, dok je Hosedem, tamna sila sa sjevera, bio izvor nesreće. Pojave u prirodi bile su simbolične, a životinje nisu bile samo bića već i potencijalne reinkarnacije predaka.
Izvor: Sputnik News – “Ket Spirituality: The Invisible Thread Between Nature and the Divine”
Danas, u vremenu brzih promjena, narod Keta se suočava s gotovo neizbježnim nestajanjem. Njihov jezik, vjerovanja i način života polako blede, a svaka izgubljena priča znači još jedan korak prema zaboravu. No, njihovo naslijeđe živi kroz mali broj uporne zajednice, etnologa i lingvista koji pokušavaju spasiti ono što se spasiti može.
Prema podacima sa Wikipedia, ketijski jezik je danas klasifikovan kao “kritično ugrožen” od strane UNESCO-a, a broj njegovih aktivnih govornika ne prelazi 50. Upravo ta činjenica ukazuje na urgentnost zaštite njihove kulturne baštine. Više o jeziku i statusu naroda može se pročitati ovde: https://en.wikipedia.org/wiki/Ket_people
U svijetu koji postaje sve homogeniji, Keti su podsjetnik na to koliko su različitost i kulturna specifičnost vrijednosti koje treba čuvati. Njihova tišina je glas prošlih epoha, a njihov način života – poziv na poštovanje prirode, nasljeđa i ljudske različitosti.
