U današnjem članku vam donosimo jednu jako neobičnu ali jako lijepu priču. Ovaj čovjek je doživio jedno iskustvo davne 1992 godine kada je bio rat.Mi to vrijeme pamtimo kao najtužnije dešavanje ali ovaj čovjek nam je pokazao da čak i u to vrijeme nije bilo bitno koje si nacionalnosti.
- E, moj narode, ne zna čovjek kad ga život može iznenaditi – ni kud će ga putevi odvesti, ni ko će mu pružiti ruku kad se najmanje nada. Tako se i našoj porodici dogodilo ono što nismo mogli ni zamisliti, a srce je tada naučilo da rat ne ruši samo kuće, nego i ono nevidljivo, što čovjeka s čovjekom veže – povjerenje, sigurnost, komšijsko poštovanje. Godina je bila 1992., mjesto radnje Bijeljina – grad koji je dotad bio poznat po miru i suživotu, a koji je preko noći postao simbol neizvjesnosti, straha i podjela.
Moj babo, pošten čovjek, voljen u mahali i poštovan u gradu, bio je prisiljen da ostavi sve što je godinama gradio. Mi, njegova djeca i žena, nismo znali kuda ćemo ni kako ćemo, ali znali smo da više ne možemo ostati tamo gdje su ljudi prestali da se gledaju u oči. Tada je počeo naš put bez pravca, put izbjeglica – kroz granice, nepoznate jezike i hladne stanice.
- Došli smo u Njemačku, tuđu zemlju, ali sa nadom da ćemo jednoga dana ponovo zagrliti svoj prag. Dani su se nizali, godine prolazile, a bol za domom nije jenjavala. Svaki telefonski poziv iz domovine, svako pismo, nosilo je i tračak nade i novu brigu. Rat je utihnuo, ali unutrašnji nemir nije. Godinama smo sanjali o povratku. I onda smo skupili hrabrost.
Kad smo ponovo kročili u Bijeljinu, ništa nije bilo isto, a opet – sve je izgledalo poznato. Naša kuća, nekada utočište, bila je obnovljena. Dvorište sređeno, fasada nova, a ispred vrata – nepoznat čovjek. Srce je preskakalo, a duša šaptala: “Šta sad?”
- Pristupili smo mu s poštovanjem, rekli ko smo. On – izbjeglica iz Tuzle. Sklonio se, kaže, u našu kuću po savjetu lokalne vlasti, jer mi više nismo tu, a on – bez doma. Čekali smo napet odgovor, opravdanje, možda i konfrontaciju. Umjesto toga – ponudio je da se iseli, čim skupimo sve što nam treba. Bez sujete, bez drame – samo s razumijevanjem. U tom trenutku, nestao je svaki strah, a zahvalnost nas je preplavila. Eto, u svijetu gdje je rat sve izokrenuo, našli smo ljudskost tamo gdje smo je najmanje očekivali.
S vremenom, nismo samo vratili kuću, već smo dobili prijatelje. Ta porodica iz Tuzle ostala je dio naše svakodnevice. Dijelili smo uspomene, iftare, kafu i tihu tugu za vremenima kada ljudi nisu nosili etikete. Zamišljali smo kako su naši očevi nekad sjedili na istim klupama, razmjenjivali cigare i pričali o svemu i ničemu. I tada smo znali – nije narod kriv za rat, već oni koji su ga potpalili, daleko od običnog čovjeka.
- Naša kuća, iako je preživjela mnogo, postala je simbol obnove, ne samo zidova, već i duha, povjerenja, dobrote. Svaki novi dan u njoj bio je korak dalje od prošlosti, i korak bliže budućnosti u kojoj ponovo vjerujemo ljudima. Soba gdje smo nekada bježali od granata sada je bila mjesto gdje se piju kafe, gdje se smije i gdje djeca igraju bez straha.
U toj tišini poslije buke, naučili smo da se pravi dom ne gradi od cigli, već od emocija, povjerenja i oprosta. Naučili smo i to da ponekad nije pravna borba ta koja vraća izgubljeno, već jedan iskren, ljudski gest.
- Priča o našem povratku nije samo sjećanje na rat – ona je podsjetnik da čovjek može biti veći od svega što ga dijeli. U vremenu kada se svi dijelimo po nacijama, vjerama i stranama, mi smo se spojili kroz običan razgovor ispred kućnog praga. I zato, ova priča nije tu da zaboravimo bol, već da se sjetimo kako iz nje može izrasti nešto čisto, iskreno i novo.
Jer nekad je dovoljan samo jedan čovjek da ti pokaže da još ima nade. Da ne moraš uzeti nazad ono što je tvoje silom, već da možeš to učiniti mirno, uz poštovanje. Naš povratak nije bio kraj jedne borbe – bio je početak jedne nove, tihe pobjede čovječnosti nad prošlošću.
- A taj nepoznati čovjek iz Tuzle, koji nam je otvorio vrata našeg doma s osmijehom i razumijevanjem, danas nije više stranac. Danas je prijatelj. I njegovo ime se pamti jednako kao i babo, kao i svi oni koji su znali da je čovjek čovjeku lijek – čak i kad svijet gori.
