U starosti, mnogi ljudi nose istu tišinu i istu nadu. U toj tišini često se javlja čežnja da će djeca doći, nazvati, zagrliti. Roditelji vjeruju da postoji neizgovoreni dogovor: “Kao što sam bio uz tebe kada si bio dijete, ti ćeš biti uz mene kad ostarim.”
- Ipak, život često ide drugim putem. Djeca odlaze – nekada fizički, selidbom u druge gradove i države, a nekada emocionalno, stvaranjem zidova koje roditelji ne znaju kako da preskoče.
Takav zid doživjeli su Franjo i Krunoslava Šimpović iz Hrvatske. Nakon godina nesuglasica i pokušaja da održe odnos sa sinom, odlučili su na radikalan potez – javno su se, preko novina, odrekli svog djeteta. Bio je to čin koji je šokirao javnost i otvorio pitanje: dokle roditeljska ljubav može izdržati i gdje počinje granica samopoštovanja? Krunoslava je ispričala kako je njen sin još tokom studentskih dana znao vrijeđati roditelje, a odnos se, prema njenim riječima, pogoršao nakon ženidbe. U prvim godinama braka snaha je, kaže, unosila mir u dom, ali kasnije je situacija postajala sve napetija.
- Roditelji su pokušavali održati kontakt, ali razgovori su često završavali uvredama i hladnoćom. Posebno ih je boljelo to što su se unuci, koji su nekada trčali u njihov zagrljaj, odjednom počeli udaljavati. Franjo i Krunoslava vjeruju da su sin i snaha djeci pričali kako djed i baka žive u Americi, samo da bi ih dodatno odvojili. Takva sumnja ostavila je dubok trag – osjećaj da su izgubili ne samo sina, nego i unučiće koje su voljeli svim srcem.
U jednom trenutku, Krunoslava je priznala da je, nakon sinovih riječi, plakala danima. Telefonski razgovori i susreti na vratima donosili su sve više bola, a sve manje nade. Kada su shvatili da više nemaju ni priliku čuti glas unuka, odlučili su ono što su godinama izgovarali u ljutnji – javno su u novinama objavili da se odriču sina. “On, zajedno sa snahom, za nas više ne postoji,” pisalo je u objavi.
U Hrvatskoj ovakve priče nisu nepoznate, ali rijetko dospijevaju u javnost. Kako je pisao Jutarnji list, u društvu koje porodicu smatra temeljem zajednice, javni raskid s djetetom nosi posebnu stigmu. Mnogi roditelji biraju tišinu i trpljenje, dok djeca odlaze u vlastite živote, ostavljajući roditelje da starost provode u samoći. Ovaj slučaj postao je simbol pitanja koje muči brojne porodice – gdje prestaje roditeljska ljubav, a gdje počinje dostojanstvo koje roditelji žele zadržati.
- Sin se na cijelu situaciju oglasio kratko, rekavši da mu je “sve to smiješno” i da nema potrebe za daljim komentarom. Ta rečenica, koja je djelovala kao ravnodušna, dodatno je rasplamsala rasprave. Jesu li roditelji prikazali cijelu istinu ili je postojala i druga strana medalje? Javnost se podijelila – jedni su suosjećali s roditeljima, dok su drugi smatrali da je priča mnogo složenija.
Psiholozi često napominju da ovakvi sukobi rijetko nastaju iz jedne situacije. Problemi se, kažu, akumuliraju godinama: tiha očekivanja, neizrečene kritike, mali nesporazumi gurani pod tepih. Kada se slojevi godinama talože, dolazi do pucanja odnosa. Kako je za N1 objasnila porodična terapeutkinja, upravo ta neizgovorena očekivanja stvaraju prostor u kojem se roditelji osjećaju odbačeno, a djeca opterećeno. Kada se jednom stvori jaz, teško ga je premostiti.
Franjo i Krunoslava nisu usamljeni u svojoj priči. Na Balkanu se često govori o djeci koja odlaze u inostranstvo i roditeljima koji ostaju sami, ali rijetko o onima koji žive u istom gradu, a ipak nemaju nikakav kontakt. Kako podsjeća Al Jazeera Balkans, društvo i dalje njeguje idealiziranu sliku porodice koja ostaje na okupu uprkos problemima. No, stvarnost je često drugačija – iza zatvorenih vrata kriju se priče o tišini, uvredama i razočaranju.
- Ovaj slučaj Šimpovićevih bio je izuzetak, jer nisu odlučili da tugu nose u sebi – već su je iznijeli javno. Njihova objava u novinama bila je svojevrsni vapaj, način da kažu: “Postojimo, nismo zaboravljeni.” Neki su ih podržali, smatrajući da su imali pravo da zaštite sebe i svoje dostojanstvo, dok su drugi smatrali da su time samo dodatno zakopali šansu za pomirenje.
Bez obzira na to tko je u pravu, ostaje bolna istina da su se roditelji i sin našli na suprotnim stranama života. Ono što je trebalo biti najsnažnija veza – veza između roditelja i djeteta – pretvorilo se u zid tišine i ogorčenosti. A tišina u starosti, znaju mnogi, najteža je.
Franjo i Krunoslava odlučili su da je prekinu na najglasniji mogući način – preko stranica novina. Da li će taj čin ostati samo posljednja riječ povrijeđenih roditelja ili početak nekog novog poglavlja, ostaje neizvjesno. Ali njihova priča ostaje podsjetnik na krhkost ljudskih odnosa i na to koliko je važno graditi mostove razumijevanja dok još postoji vrijeme.
