U današnjem članku vam pišemo na temu jedne porodične ispovijesti koja je godinama bila skrivena od javnosti. Ovo je priča o ličnoj odluci, tihoj promjeni i unutrašnjem miru do kojeg se ponekad dolazi tek nakon dugog vremena.
- Iza sportskih uspjeha i svjetske slave često stoje životne priče koje rijetko dospiju u prvi plan. Takva je i priča majke jednog od najvećih sportaša današnjice, Novak Đoković, čiji je put bio obilježen ne samo odricanjem i borbom, već i dubokim porodičnim pitanjima. Njegovi roditelji, Srđan i Dijana Đoković, od samih početaka stajali su iza sina, ulažući sve što su imali kako bi mu omogućili da sanja velike snove. Ipak, Dijanin lični put dugo je ostao daleko od očiju javnosti.
Tek nakon više od trideset godina odlučila je javno progovoriti o svom porijeklu i promjeni vjere, temi koja je za nju bila izuzetno intimna. Odrasla je u porodici u kojoj vjera nije igrala značajnu ulogu. Roditelji su joj bili katolici po porijeklu, ali su, kako je sama priznala, odgajani u duhu vremena u kojem su religija i tradicija bile potisnute. Nisu se slavili blagdani, nije se govorilo o vjeri, a takav način života prirodno se prenio i na nju.
Godinama nije osjećala potrebu da se bavi pitanjem pripadnosti i duhovnosti. Kako je sama iskreno rekla, nije mogla ni svojoj djeci prenijeti ono što ni sama nije imala. S druge strane, ni porodica njenog supruga nije imala jasnu vjersku praksu, jer su okolnosti nekadašnjeg sistema mnogima nametale šutnju i prilagođavanje. Upravo zbog toga, pitanje krštenja i vjere dugo je ostajalo po strani, bez jasnog odgovora.
Prekretnica se dogodila u trenutku koji nije bio planiran niti iznuđen. Nakon rođenja drugog sina, u njoj se, kako kaže, nešto iznutra promijenilo. Pritisci okoline su prestali, a odluka je došla tiho i spontano. Osjetila je potrebu da se krsti i da isto učini za svoju djecu. Ta odluka nije bila rezultat nagovaranja, već unutrašnjeg osjećaja da je vrijeme da napravi korak koji je godinama odgađala.
- Krštenje je obavljeno početkom devedesetih godina u manastiru Žiča, u staroj crkvi, daleko od pompe i javnosti. Taj čin bio je simbol novog početka, ali i lične potvrde identiteta. Tijekom samog obreda dogodila se i situacija koja je ostala urezana u sjećanju – pitanje njenog imena. Svećenik je ukazao da ime Dijana nije pravoslavno, što je u tom trenutku otvorilo dilemu. Nakon kratkog razmišljanja pronađeno je rješenje: zadržala je svoje ime, ali je dobila i crkveno ime Milica. Taj detalj danas spominje s osmijehom, kao uspomenu na dan koji joj je mnogo značio.
O njenom porijeklu i porodičnim odnosima kasnije je govorio i njen otac, koji je isticao složenost porodične istorije i okolnosti u kojima su živjeli. Njegova svjedočenja bacila su dodatno svjetlo na godine razdvojenosti, selidbi i odluka koje su ostavile traga na odnosima unutar porodice. Kako su pisali domaći mediji poput Kurira, porodične tenzije i razvod roditelja dodatno su utjecali na emotivnu dinamiku i udaljenost koja se godinama osjećala.
- Unatoč svemu, Dijana i Srđan ostali su snažan oslonac svojoj djeci. Vrijednosti koje su im usađivali – disciplina, rad i odgovornost – postale su temelj na kojem je Novak gradio karijeru. Prema analizama koje su objavljivali Blic i Politika, upravo ta porodična struktura, iako ponekad opterećena prošlošću, bila je ključna u formiranju njegove mentalne snage.
Dijanin izlazak u javnost s ovom pričom nije bio pokušaj opravdavanja niti traženja pažnje. Bio je to način da se nakon dugog vremena kaže istina, bez straha i zadrške. Promjena vjere za nju nije bila odricanje, već pronalazak mira, a dijeljenjem svoje priče željela je pokazati da je u redu tražiti vlastiti put, bez obzira na porijeklo ili očekivanja drugih.
- Ova ispovijest podsjeća da iza poznatih prezimena stoje obični ljudi, sa svojim sumnjama, pitanjima i odlukama koje nisu uvijek lake. Ponekad su potrebne decenije da bi se nešto izgovorilo naglas, ali kada se to dogodi, riječi dobiju posebnu težinu. Dijanin primjer pokazuje da lična istina uvijek nađe put, čak i ako na nju treba čekati trideset godina.
