Isidora Bjelica, žena britkog jezika i još britkijeg uma, bila je mnogo više od književnice. Bila je javna ličnost koja nije bježala od istine, čak ni onda kada je ta istina bila bolna, teška i neumoljiva. Svoju najtežu životnu borbu – onu protiv raka jajnika – vodila je javno, iskreno, bez uljepšavanja i bez lažne nade. Ona nije bila simbol poraza, već otpora.
- Za nju, bolest nije došla kao posljedica neodgovornog načina života. Naprotiv, Isidora je više puta isticala kako nije pila alkohol, nije pušila, niti je konzumirala nezdravu hranu. Umjesto toga, vjerovala je da su emocionalni tereti — duboka, neproživljena tuga i stres — bili glavni krivci za ono što joj se dogodilo. Tugu je često nazivala “najkancerogenijom stvari na svijetu”, tvrdeći da ju je u životu imala “u izobilju”.
Dijagnoza joj je postavljena 2012. godine, kada je bolest već bila u poodmakloj fazi. Iako je, kako je sama rekla, tada “već znala da borba tek sledi”, nije dozvolila da joj se identitet svede samo na status pacijenta. Prošla je kroz sve — hemoterapije, imunoterapije, alternativne tretmane, stroge dijete. Svaki novi pokušaj bio je još jedan izraz volje za životom.
U jednom intervjuu za B92, koji se i danas citira kada se govori o hrabrosti i otvorenosti u borbi protiv bolesti, Isidora je izjavila:
„Kancer je hronična bolest. Nema čarobnog leka. Svaki je drugačiji.“ Ta rečenica postala je moto za mnoge oboljele koji su se, poput nje, odlučili da se ne predaju.
- Ona nije krila razočarenje što se u borbi protiv raka često zanemaruju emocionalni aspekti. Kada bi razgovarala s drugim ženama koje su imale istu dijagnozu, često bi primjećivala zajednički obrazac: nijedna od njih nije vodila “nezdrav” život, ali su sve prošle kroz teške, potresne emotivne situacije. „Sve smo imale veliku tugu, stres, razočarenje. Ako mene pitate šta je okidač — to je to. A oko toga niko ne radi.“
Ova perspektiva, koliko god bila lična, pokrenula je važne razgovore u javnosti. Prema pisanju portala Nova.rs, Isidorin pogled na bolest bio je tema brojnih debata među ljekarima, psiholozima i nutricionistima, ali i među običnim ljudima. Njena otvorenost pomogla je mnogima da prestanu da kriju svoje dijagnoze i da se suoče s realnošću — ne kao sa smrtnom presudom, već kao s izazovom.
- Isidora je bila i veliki eksperimentator. Isprobavala je sirovu hranu, dijete sa niskim unosom ugljenih hidrata, koristila prirodne suplemente, a istovremeno redovno išla na medicinske tretmane. Bila je svjesna da ne postoji univerzalni pristup. „Low carb dijeta je meni najviše pomogla. Ne hrane meso i proteini kancer, nego šećer. Aditivi, stres, zagađenost… sve to zajedno truje tijelo.“
Uprkos svakodnevnoj borbi, nikada nije izgubila osjećaj za humor ni intelektualnu oštrinu. Bila je prisutna u medijima, pisala kolumne, davala intervjue, govorila o stvarima o kojima su drugi ćutali. Na neki način, bolest je učinila njen javni glas još snažnijim. Govorila je u ime onih koji se nisu usuđivali.
Kako navodi i Kurir.rs, Isidora je kroz svoju bolest pokušavala osvijetliti tamne ćoškove zdravstvenog sistema, ali i društva koje često ne zna kako da pristupi osobama koje boluju. Njena uloga je, kako piše novinarka Milka Đukić, bila ključna u otvaranju prostora za razgovor o povezanosti psihičkog zdravlja i fizičkog oboljenja.
- Iako je preminula 2020. godine, iza sebe je ostavila više od knjiga i intervjua. Ostavila je svijest. O tome da rak ne bira, da ne dolazi samo onima koji “ne paze na sebe”, da ponekad dolazi onima koji su najosjetljiviji. Da nije svaka bolest samo u tijelu — već i u duši.
Njeni čitaoci i danas nalaze utjehu u njenim riječima. Jer Isidora nije glumila snagu — ona ju je živjela, sa svim svojim ranama na vidjelu. Njena smrt nije bila kraj uticaja koji je imala. I dalje se citira, i dalje inspiriše, i dalje pruža podršku onima koji se suočavaju s istim demonima.
- Prema osvrtu koji je objavio RTV.rs, Isidora Bjelica bila je jedna od rijetkih javnih ličnosti koja je imala hrabrosti da prepozna i progovori o emocionalnim uzrocima bolesti. „Njena autentičnost i beskompromisnost stvorile su most između zdravstva i svakodnevnog čovjeka“, navodi se u tekstu.
Na kraju, ono što ostaje jeste sjećanje na ženu koja je uspjela ono što mnogi nisu — da iz tame bolesti stvori svjetlost razumijevanja. I da kroz ličnu patnju ostavi nešto mnogo veće od sebe same — naslijeđe hrabrosti, istine i otvorenosti.
