U današnjem članku vam pišemo na temu trenutka kada povjerenje u sistem pukne na najosjetljivijem mjestu tamo gdje očekujemo sigurnost, stručnost i brigu. Ovo je priča o strahu, olakšanju i jezivoj spoznaji koliko ponekad malo treba da se istina sakrije iza uniforme.
- Te noći, kada je telefon zazvonio u gluho doba, nije bilo vremena za razmišljanje. Otac je doživio srčani udar, a ona je bukvalno istrčala iz stana, bez jakne, bez plana, vođena samo instinktom i panikom. Bolnica u dva sata ujutro djelovala je hladno i nepristupačno, a hodnici su mirisali na dezinfekciju i neizgovoreni strah. Rečeno joj je da ne može na intenzivnu njegu. Pravila su bila jasna, a ona preumorna i previše preplašena da se raspravlja.
Sjedila je u čekaonici satima, zureći u vrata koja su dijelila život od neizvjesnosti. U tim trenucima, čovjek se hvata za svaku trunku nade. Kada joj je prišla medicinska sestra, sa blagim glasom i umirujućim pogledom, osjetila je olakšanje. Ta žena joj je tiho rekla da može na kratko vidjeti oca. U tom trenutku, nije sumnjala ni u šta – zahvalnost je bila jača od razuma.
Vidjela ga je priključenog na aparate, slabog, ali živog. Držala ga je za ruku nekoliko minuta koji su joj se činili kao vječnost. Ta slika joj se urezala u pamćenje kao dokaz da je stigla na vrijeme. Nakon toga, život se polako vratio u neku novu normalu. Otac se oporavljao, a ta noć je postala samo još jedna teška uspomena.
Nekoliko mjeseci kasnije, zazvonio je telefon. Otac joj je rekao da uključi vijesti. Ton mu je bio čudan, ozbiljniji nego inače. Na ekranu se pojavila priča koja joj je zaledila krv u žilama. Govorilo se o ženi koja se godinama lažno predstavljala kao medicinska sestra i radila u bolnici bez ikakve zvanične dozvole.
- Kako su detalji izlazili na vidjelo, shvatila je da je riječ o istoj osobi. Ljubazna sestra koja joj je omogućila da vidi oca – uopće nije bila medicinska sestra. Istraga je pokazala da je žena imala ozbiljne psihičke probleme, da je nekada pohađala medicinsku školu, ali nikada nije završila studije. Uprkos tome, nekako je uspjela da se infiltrira u bolnički sistem, nosi uniformu i stekne povjerenje osoblja i pacijenata.
Još strašnija bila je činjenica da su neki pacijenti pod njenom „njegom“ imali komplikacije, pa čak i pogoršanja zdravstvenog stanja. Uniforma, kartica i siguran nastup bili su dovoljni da niko ne postavlja dodatna pitanja. Povjerenje, jednom dato, rijetko se preispituje – posebno u trenucima kada smo najranjiviji.
U njenom slučaju, sudbina je ipak bila blaga. Ta žena nikada nije direktno liječila njenog oca. Omogućila joj je samo kratak susret, ali i sama pomisao da je neko neovlašten mogao biti blizu njega bila je zastrašujuća. Osjetila je istovremeno olakšanje i bijes – olakšanje jer je izbjegnuta tragedija, i bijes jer je sistem zakazao.
Ova priča nije samo lično iskustvo, već podsjetnik koliko su bolnice, kao mjesta povjerenja, osjetljive na propuste. Prema podacima domaćih medija i izvještajima Ministarstva zdravstva Republike Srbije, u posljednjim godinama pojačane su kontrole zdravstvenih ustanova upravo zbog sličnih sigurnosnih propusta i lažnog predstavljanja zdravstvenih radnika.
- Slično upozorava i Hrvatska liječnička komora, koja ističe da provjera identiteta i kvalifikacija medicinskog osoblja mora biti kontinuiran proces, a ne formalnost, jer posljedice mogu biti ozbiljne i po pacijente i po njihove porodice.
Iz Instituta za javno zdravstvo Federacije BiH naglašavaju da povjerenje u zdravstveni sistem počiva na sigurnosti i transparentnosti, te da ovakvi slučajevi, iako rijetki, snažno narušavaju osjećaj sigurnosti građana. Upravo zato je važno govoriti o njima, ne iz senzacije, već iz potrebe da se spriječe.
Danas, kada se prisjeti te noći, ne osjeća samo strah. Osjeća zahvalnost što je njen otac preživio i što istina, ma koliko jeziva bila, ipak izađe na vidjelo. Neke uniforme nose sigurnost, a neke samo iluziju – i ta razlika ponekad znači sve.
