Te riječi su mi se urezale u pamćenje, poput ožiljka koji nikada ne blijedi. Bile su izgovorene dan nakon mog osamnaestog rođendana, dok je miris torte još lebdeo u kući. Moj otac je stajao na vratima sobe, lice tvrdo kao kamen, a majka je ćutala u kuhinji, brišući suđe kao da ništa nije čula. Tog trenutka shvatila sam da „dom“ nije uvijek utočište.
- Moj otac, Stevan, bio je strog čovjek. Radio je na stovarištu u Pančevu i nakon što nas je majka napustila kad sam imala deset godina, postao je još tvrđi. Nikada nije govorio o njoj, osim rečenice koja mi se urezala u um: „Svako ima svoj put.“Prvi mjesec „kirije“ koju mi je tražio iznosio je 100 evra – skoro cijelu moju platu iz pekare gdje sam radila poslije škole. Na moje pitanje zašto moram da plaćam svoju sobu, samo je rekao: „Više nisi dete. Ovde živimo po pravilima odraslih.“
Godine su prolazile. Upisala sam ekonomiju u Beogradu, ali nisam imala ono što prijatelji zovu „dom“. Sve što sam zarađivala odlazilo je na kiriju i hranu. Dok su majke mojih prijatelja slale pakete sa hranom i podrškom, ja sam u kesi imala samo nekoliko kifli i jogurt s rasprodaje.
- Jedne zime, s 22 godine, razbolela sam se od upale pluća. Drhtala sam u hladnoj sobi, a otac nije pitao kako sam. Samo je ostavio poruku na stolu: „Kirija do petka.“ Tada sam shvatila da je vrijeme da odem. Preselila sam se u mali stan sa koleginicom Anom. Bio je tesan i bučan, ali prvi put sam disala slobodno.
Godinama nakon toga nismo razgovarali osim kada bi me zvao zbog novca. „Treba mi za lekove,“ govorio bi kratko. Slala sam koliko sam mogla, ali nikada nisam čula ni „hvala“. Samo bi dodao: „Sad si gradska devojka, zaboravila si ko te je odgajio.“
Nedavno me je nazvao brat Darko, kojeg nisam vidjela godinama. „Ivana, tata je loše. Izgubio je posao, nema ni za račune. Kaže da si mu ti jedina nada.“
Srce mi je potonulo. Sjećanja su navirala – hladne zime, prazni tanjiri, otac koji broji moj novac dok ja gladujem. Ali ipak… bio je moj otac.
- Kada sam ga posjetila, kuća je bila još hladnija nego prije. Zidovi su se ljuštili, miris vlage je ispunjavao prostor. Sjedeo je pogrbljen za stolom, mali i slomljen. „Ivana… znaš da nisam imao izbora,“ prošaptao je.
„Imao si izbor, tata,“ rekla sam kroz suze. „Mogao si biti otac, a ne gazda u svojoj kući.“
„Moj otac je isto radio meni… Mislio sam da te učim o životu,“ odgovorio je umorno.
„A jesi li ikada pitao kako se osećam? Jesi li ikada pomislio da mi treba zagrljaj?“
Dugo smo ćutali.
- Na kraju sam mu rekla: „Pomoći ću ti, ali pod svojim uslovima. Platiću račune dok ne staneš na noge, ali neću dozvoliti da me više ucenjuješ prošlošću.“
On je samo tiho klimnuo glavom.
„Možda ćeš jednog dana razumeti zašto sam bio ovakav…“ šapnuo je.
Možda hoću, možda neću.
Ali znam jedno: porodica nije samo krov nad glavom ili tanjir supe na stolu. Porodica su riječi podrške, zagrljaji kad ti je najteže i osjećaj da negdje pripadaš.
Ponekad se pitam – koliko nas još uvijek živi sa osjećajem duga prema roditeljima? I gdje prestaje naša odgovornost prema njima, a počinje odgovornost prema sebi?
