U vremenu kada je svijet povezan više nego ikad prije, paradoksalno je koliko je postalo jednostavno sakriti unutrašnji slom. Na njenim površinama – u objektivima telefona, pažljivo montiranim storijima i osmijesima filtriranim kroz lažne iskrenosti – ljudska je bol dobila novu vrstu tišine. Ona nije nestala.
- Samo je umotana u privid savršenstva, čeka da je neko primijeti ispod slojeva onoga što želi ostati nevidljivo. Često, ono što se čini srećom – zapravo je samo umor dobro obučen u prijateljski ton.
Posmatrajući ljude oko sebe, lako je zaključiti da su mnogi od nas postali majstori prikrivanja unutarnjeg haosa. Nekada se bol pokazivala u pogledu, u drhtavoj ruci, u glasu koji zadrhti. Danas, bol putuje neopaženo – upakovana u “motivacione citate”, u fotografije s putovanja, u statuse o zahvalnosti. Ali ljudska priroda, poručuje iskustvo, ne voli glumu. Ona se u nekom trenutku raskrinka. Jer koliko god se trudili da sakrijemo ono što nas razara iznutra, riječi, postupci i reakcije nas prije ili kasnije izdaju.
Prema riječima psihologa dr. Ive Popadića u intervjuu za portal „Psihomed.ba“, mnogi pojedinci danas žive u disbalansu između onoga što osjećaju i onoga što pokazuju. “Samo zato što se neko smije, ne znači da ne pati”, naglašava on, ističući da je savremeno društvo postalo previše fokusirano na percepciju, a premalo na stvarno stanje ljudske duše.
- Jedan od najčešćih signala nevidljivog unutrašnjeg sloma je nesposobnost da se prizna greška. Ljudi koji su zaista emocionalno stabilni nemaju problem reći: “Pogriješio sam.” Međutim, onima koji se lome iznutra izgovoriti tu rečenicu djeluje kao prijetnja njihovom identitetu. Radije će se opravdavati, svaljivati krivicu na druge ili jednostavno – ušutjeti. Nijedan izgovor nije dovoljan da sakrije ono što je zapravo krhko.
Drugi jasan znak je pretjerano isticanje osobne “dobrote”. Oni se često sami proglašavaju iskrenim, vjernim, nesebičnim. Međutim, prava dobrota ne traži reklamu. Ona se tiho manifestuje, kroz djela, a ne deklaracije. Govor o vlastitoj čestitosti uglavnom dolazi kada postoji potreba da se prikrije suprotnost.
Kako ističe “Glas Srpske” u rubrici o ljudskom ponašanju, osobe koje se bore s unutrašnjom nestabilnošću često koriste strategiju emocionalne manipulacije. Najčešće u obliku žrtvovanja. Ne onoga istinskog, već onoga strogo kontrolisanog – koje za cilj ima privlačenje pažnje, saučešća, kontrole.
Jedan od najopasnijih vidova takvog ponašanja jeste kada osoba koristi svoju navodnu patnju kao sredstvo emotivnog nadzora. Kada se žalite, postajete prijetnja. Kada im ne pružite pažnju, prijete povlačenjem. Nije im cilj da se vi osjećate dobro – cilj je da ih ne napustite.
- Tu su i brze, neočekivane promjene raspoloženja. Čovjek koji nosi emocionalni haos u sebi ne zna kako uskladiti unutarnje sukobe. U jednom trenutku, gledat će vas kao najvažniju osobu u životu, već u sljedećem – kao izvor razočarenja. Njihove emocije nemaju sredinu. Ili ste ili uzvišeni – ili izbrisani. To nije strast. To je nesigurnost.
U njihovoj komunikaciji često se javlja i skrivena agresija, zapakovana u “savjet”, “šalu” ili navodnu brigu. Riječi poput “Ne brinem ja, nego ti ne znaš s kim imaš posla” ili “Ja ti ovaj put prešutim, ali zapamti – mene nećeš dva puta preći” nemaju veze s ljubavlju niti pažnjom. To je strah ušutkan u ton blagih riječi.
U tekstu objavljenom na „B92.net“, stručnjaci za komunikaciju navode da pasivna agresija postaje dominantan oblik izražavanja emocionalne nestabilnosti, posebno u bliskim odnosima. Takve osobe znaju kako “voljeti” – ali to nije ljubav, već zavisnost. Ako ih napustite, njihova bol postaje oružje. Ako ostanete, postajete saučesnik njihovog unutrašnjeg haosa.
Pravi test karaktera, ipak, dolazi kada im postavite granicu. Kada jednom jasno i bez straha kažete “Ne”. Zdrava osoba će možda biti povrijeđena – ali će razumjeti. Emocionalno nezdrava, međutim, odgovorit će napadom, manipulacijom, tihim tretmanom ili glumom žrtve. Jer kod nje sve stoji – osim odgovornosti.
Ova razmišljanja nisu poziv na osuđivanje – nego na jasnoću. Svi mi nosimo borbe. Ali nečija borba ne smije ugroziti vašu. Ako se u nečijem prisustvu stalno osjećate krivim, nesigurnim ili zbunjenim – to nije ljubav. Zdrava ljubav ne traži da se smanjujete da biste nekome postali dovoljni.
- Granice nisu zidovi oko srca. One su čuvari duše. Zato je važno naučiti: nije vaša dužnost liječiti one koji odbijaju vidjeti svoju povredu. Čak i ako nose osmijeh – vi ne znate koliko su prazni iznutra. Ali to vam ne daje obavezu da postanete njihov spasitelj.
Jer ljudi s maskama nisu uvijek zli. Ponekad su samo izgubljeni. Ali vi niste dužni da budete njihov putokaz.
Čuvajte svoj mir.
I zapamtite: ne mjerite ljude po onome što govore — već po tome kako se pored njih osjećate.
