Krvni ugrušci predstavljaju jedno od najopasnijih, a često i zanemarenih stanja kada je u pitanju zdravlje krvnih sudova.
- Iako mnogi grčeve u potkoljenicama povezuju s umorom, dehidracijom ili manjkom minerala, ponekad oni mogu biti znak ozbiljnijeg problema – duboke venske tromboze. Riječ je o stanju u kojem se ugrušak formira duboko u veni ruke ili noge, što može dovesti do komplikacija opasnih po život.
Najveći problem s ugrušcima jeste njihova „nevidljivost“. U početnoj fazi simptomi često djeluju bezazleno: otok, promjena boje kože, osjećaj težine u nozi ili učestali grčevi. Mnogi ljudi te znakove pripisuju umoru ili fizičkom naporu, ne shvatajući da se radi o upozorenju koje nikako ne treba ignorisati. Prema riječima ljekara koje prenosi Klix.ba, svaki iznenadni bol u listu ili otok koji ne prolazi zahtijeva pregled specijaliste, jer samo pravovremena reakcija može spriječiti ozbiljne posljedice.
- Ugrušak koji nastane u nozi ne mora uvijek ostati na istom mjestu. Ako se odvoji, krvotokom može otputovati do pluća, srca ili mozga. U tom trenutku dolazi do plućne embolije, srčanog ili moždanog udara. Simptomi tada postaju dramatični: otežano disanje, nagla bol u grudima ili rukama, vrtoglavica, pa čak i gubitak svijesti. Avaz upozorava da su ovakvi slučajevi u porastu, posebno kod osoba koje dugo sjede zbog posla, kao i kod onih koji često putuju avionom na velike udaljenosti.
Prevencija igra ključnu ulogu. Redovno kretanje, izbjegavanje dugotrajnog sjedenja ili ležanja, unošenje dovoljno tečnosti i kontrola tjelesne težine smanjuju rizik od nastanka ugrušaka. Kod osoba koje imaju dodatne faktore rizika – poput operacija, povreda, trudnoće ili genetske predispozicije – ljekari često savjetuju i nošenje kompresijskih čarapa ili korištenje preventivne terapije. Radio Sarajevo naglašava da je edukacija stanovništva presudna: mnogi ljudi i dalje ne znaju prepoznati simptome tromboze na vrijeme.
- Ako osjetite grčeve u potkoljenicama koji se ponavljaju i prate ih otok ili promjena boje kože, najbolje je ne čekati. Posjeta ljekaru i jednostavan ultrazvučni pregled vena mogu napraviti razliku između potpunog ozdravljenja i ozbiljnih komplikacija. Krvni ugrušci možda jesu tihi neprijatelji, ali uz pažnju i pravovremenu reakciju mogu se pobijediti.
BONUS TEKST
Rođen je kao Amar, u Sarajevu koje je i decenijama nakon rata nosilo svoje rane – ne samo na fasadama zgrada nego i u očima ljudi. Odrastao je uz oca Samira, strogog čovjeka koji je rijetko govorio i gotovo nikada se nije osmjehivao. U njihovom domu nije bilo fotografija ni porodične topline. Majka se nikada nije spominjala; na svako pitanje o njoj stizao je isti hladan odgovor: „Umrla je kad si bio beba. Nema više šta da znaš.“
- Amar nije znao šta mu zapravo nedostaje, jer ono što nikada nije imao nije mogao imenovati. Jedina svjetlost u njegovom djetinjstvu bila je nana Fadila. Ona ga je učila hodati, slušati tišinu i osjećati ljubav, iako ni ona nikada nije govorila o njegovoj majci. Njene rečenice uvijek su se završavale riječima: „Mali si da razumiješ.“ Tako je Amar odrastao u tišini, naučen da izbjegava pitanja o porodici, pa čak i misli koje bi ga odvele na to polje.
U školi se snalazio osmijehom. Kada bi nastavnici tražili da djeca pričaju o svojim roditeljima, Amar bi se samo nasmijao i odgovorio nečim općenitim. Vremenom je prestao pitati, prestao i sam sebe istraživati. Praznina je postala njegovo normalno stanje.
Godinama kasnije, već kao student sociologije, našao se u podrumu porodične kuće. Dok je sređivao stare kutije, naišao je na jednu zaboravljenu. U njoj je bilo nekoliko dječijih crteža, stara plišana igračka i fotografija žene toplih očiju i širokog osmijeha. Na poleđini je stajalo: „Za mog sina, Aleksu. Ako ikada poželiš da znaš istinu – mama Ena.“
Amar je zanijemio. Ime Aleksa nije mu značilo ništa, ali istovremeno je odjednom značilo sve. Osjetio je da mu se život raspada u rukama, da sve što je znao gubi smisao. S fotografijom je otišao ocu. Pitanje je postavio direktno – ko je žena i zašto je potpisana kao njegova majka? Samir je prvo negirao, zatim zašutio, a onda se suočio s ultimatumom: istina ili prekid odnosa.
- Tada je, napokon, sve izgovorio. Ena je bila Srpkinja, njegova prva ljubav. Njihova veza bila je snažna, ali osuđena na protivljenje porodica i ratnu mržnju. Kada se Amar rodio, na krštenju su mu dali ime Aleksa, u pokušaju da pomire dva svijeta. No pritisci su bili preveliki. Ena je otišla, a Samir promijenio sinu ime i odgojio ga kao muslimana, uvjeren da će ga tako zaštititi od podjela i predrasuda.
Amaru se svijet srušio. Dani su prolazili u dugim šetnjama, u džamijama i crkvama, u potrazi za smislom i identitetom. Znao je da mora pronaći majku. Preko poznanstava saznao je da Ena živi u Novom Sadu, bez druge djece. Poslao joj je poruku: „Zovem se Amar. Rođen sam kao Aleksa. Da li ti to nešto znači?“ Dva dana kasnije stigao je odgovor: „Jesam. Čitam tvoju poruku kroz suze. Bila sam kukavica. I da – svakog dana si mi nedostajao.“
