Smrt, koliko god bila bolna i konačna, nosi sa sobom i jedno dublje, duhovno značenje. Mnogi vjeruju da se duša ne odvaja odmah od svijeta nakon što tijelo prestane da funkcioniše. Umjesto toga, ona ostaje prisutna neko vrijeme, kako bi se oprostila s voljenima i mjestima koja su joj značila.
- Prema tradicionalnim vjerovanjima, duša nakon smrti započinje svoje posljednje putovanje, a to nije trenutni prelazak već proces od četrdeset dana. Smatra se da u tom razdoblju duša prolazi kroz razne faze, koje imaju i simbolično i duhovno značenje.
U prva tri dana, duša ostaje blizu svijeta u kojem je živjela. Posjećuje mjesta sreće, boravi među voljenim osobama, i kao da pokušava posljednji put osjetiti toplinu ovozemaljskog postojanja. Ova faza se doživljava kao vrijeme opraštanja, a treći dan označava trenutak kada se duša počinje uzdizati – simbolično povezan s Presvetim Trojstvom: tijelom, dušom i duhom.
- Posebna pažnja se tada posvećuje molitvi za oprost grijeha. I oni izgovoreni i oni prećutani zahtijevaju Božju milost. Zato su molitve porodice i prijatelja od neprocjenjivog značaja.Od 3. do 9. dana, duša, prema vjerovanju, boravi među nebeskim sferama i ima priliku da vidi i osjeti božansku prisutnost svetih. Ovaj period omogućava duši da osmotri višu realnost i shvati uzvišenost duhovnog svijeta. Deveti dan je posebno važan – tada duša susreće devet činova anđela, simbol nebeskih redova.
Prema riječima svetog Simeona Solunskog, tada duša staje pred ogledalo vlastitog života. Prisjeća se svega propuštenog, uviđa grijehe koje možda nije ni prepoznala dok je bila živa. To je trenutak dubokog samorazumijevanja, ali i trenutak kada više nema promjene – jedino što može pomoći jeste molitva živih.
- Između 9. i 40. dana, duša prolazi kroz suočavanje s posljedicama svojih djela. Neki vjeruju da tada posmatra i tamne strane postojanja – viđenje paklenih vizija ne shvata se kao kazna, već kao duhovna proba. U tom periodu duhovna pomoć s ove strane života postaje ključna. Svaka molitva, svaka upaljena svijeća, svako dobro djelo učinjeno u ime pokojnika – sve to ima ogroman značaj.
Četrdeseti dan označava duhovno uzdignuće – trenutak kada se donosi privremena odluka o mjestu boravka duše. Duša se tada upućuje ka raju ili paklu, ali ta odluka nije konačna; ona važi do posljednjeg suda, kada će sve duše biti definitivno presuđene.
- Ipak, sudbina duše ne zavisi samo od tih četrdeset dana. Ona je oblikovana cijelim zemaljskim životom: vjerom, djelima, mislima i odnosom prema Bogu i drugima. Ono što duša ponese sa sobom jeste sve ono što je bila dok je tijelo još disalo.Zato se i dalje, vjekovima unazad, njeguje običaj da se moli za pokojne – ne samo iz tuge, već iz uvjerenja da duše i nakon smrti traže našu podršku i ljubav. Liturgije, dobra djela u njihovo ime, dijeljenje milostinje – sve to pomaže duši na njenom putu ka svjetlosti.
Postoji i vjerovanje da se duše najčešće javljaju u snovima, ne da bi pričale, već da bi nas podsjetile – da ih se sjetimo, da se pomolimo, da ne zaboravimo. Tada ne donose poruke riječima, već osjećajem prisustva, čežnje ili mira.Na kraju, bez obzira na lična uvjerenja, mnogi nalaze utjehu u tome da veza sa voljenima ne prestaje smrću. Dok god postoji molitva, ljubav i sjećanje, duše pokojnika nisu izgubljene – one samo prelaze u drugačiji oblik postojanja. I ostaju tu, tiho, ali blisko – između ovog i onog svijeta.
