Dugi niz godina živjela sam u stanu ispod porodice koja, očigledno, nije poznavala značenje riječi tišina. Svakodnevna buka – skakanje, vikanje, pomjeranje namještaja, pa čak i glasna muzika – postali su dio mog života. Iako mi je sve to narušavalo svakodnevicu i iscrpljivalo me, nisam govorila ništa. Ćutala sam, vjerujući da će se s vremenom sve nekako smiriti.
- Vrhunac svega dogodio se nedavno, kada je moj muž došao kući ranije sa posla. Bio je izuzetno iscrpljen, glavobolja ga je potpuno oborila, jedva je stajao na nogama. Samo je želio da se malo odmori, da zaspi. Međutim, buka nije prestajala. Igranje i galama djece odvijali su se tačno iznad naše spavaće sobe. I dok sam gledala svog supruga kako se muči da zaspi, kako se previja u bolovima, odlučila sam da više ne mogu ćutati.
U deset sati uveče, kada je buka još uvijek bila prisutna, otišla sam do susjeda. Pokucala sam, sa iskrenom i ljubaznom molbom – samo za tu noć, da budu tiši jer je moj muž bolestan. Nisam očekivala toplotu, ali ono što sam doživjela ostavilo me bez riječi. Žena koja mi je otvorila vrata reagovala je s nevjerovatnom agresijom – uvrijedila me, psovala, čak mi poželjela smrt cijeloj porodici.
- Taj trenutak me duboko potresao, ali nisam uzvraćala. Umjesto toga, spakovala sam stvari i odvela muža kod njegove majke, gdje je napokon uspio da zaspi u miru. No, na povratku kući, u meni se probudio inat. Parkirala sam auto tačno ispred njihove garaže, znajući da im to može stvoriti problem. I stvorilo je. Već u sedam ujutru došli su da mole da pomjerim vozilo jer ne mogu da izađu.
Tada sam ih mirno obavijestila da sam neispavana, da sam iscrpljena i da jednostavno nisam sposobna da vozim. Savjetovala sam im da slobodno pozovu pauka, iako sam znala da naša ulica nije dovoljno široka da bi ta služba mogla da uđe. Ostali su zbunjeni i nemoćni. Moj auto je ostao na tom mjestu naredna dva dana. U tom periodu, kasnili su na posao, djeca su zakasnila u školu, i vjerujem da su makar dijelom osjetili ono što sam ja trpjela sve te godine.
- Kao rezultat toga, u stanu iznad postalo je tiše. Prvi put nakon toliko godina, mogla sam da uživam u vlastitim mislima bez ometanja. Nikada nisam bila neko ko traži sukobe, još manje neko ko pribjegava osveti, ali postoji granica do koje čovjek može da ćuti i trpi. Ponekad je potrebno da ljudi osjete na sopstvenoj koži ono što čine drugima kako bi shvatili da nisu sami na svijetu. Nadam se da su poruku razumjeli.
U drugoj priči, koja me duboko potresla, jedna žena je konačno dočekala ono o čemu je dugo sanjala – trudnoću. Nakon borbe i čekanja, iz bolnice se vratila sa radosnim vijestima da će postati majka. Srećna, puna nade i uzbuđenja, požurila je kući, očekujući podršku i ljubav. Umjesto toga, dočekala ju je hladna stvarnost.
Njen suprug je sjedio sa roditeljima za kuhinjskim stolom. Atmosfera je bila ozbiljna. Niko nije ni primijetio njen ulazak. U tišini je čula svekra kako pita njenog muža kada će je ostaviti. Ostala je bez riječi. I pored svega, odlučila je da pokuša promijeniti ton večeri. Sa osmijehom je objavila da je trudna. Međutim, umjesto čestitki, dočekale su je osude. Suprug ju je ukorio jer je to saopštila pred njegovim roditeljima. Oni su se povukli bez riječi, savjetujući mu da “dobro razmisli”.
- Takve situacije pokazuju koliko je važno da podrška dolazi od onih koje volimo, pogotovo kada život donosi velike promjene. Bez obzira na sve, žena iz ove priče pokazala je hrabrost i dostojanstvo, držeći se svoje sreće, bez obzira na hladnoću koju je doživjela.
Obje priče, i ona o borbi za tišinu, i ova o razočaranju u najbliže, podsjećaju nas da ljudi često zaboravljaju koliko su riječi i ponašanja moćni – mogu graditi, ali i rušiti svijet drugima. A mi, u svojoj tišini i trpljenju, nekad zaboravimo koliko je važno da se zauzmemo za sebe. Jer dostojanstvo ponekad počinje tamo gdje prestane ćutanje.
