U današnjem članku pišemo o priči koja nas podsjeća na to koliko su često naši postupci oblikovani dubokim, neizrečenim bolom i kako nesvjesno prenosimo tu patnju na druge.
Ova priča o Didi Stipi iz Samobora, čovjeku kojeg su svi smatrali neprijateljem, a koji je u stvarnosti bio slomljen od gubitka, pokazuje koliko je lako suditi drugima bez da razumijemo njihove unutrašnje borbe.
Dida Stipe je bio poznat u zgradi kao zli starac koji je stalno prijetio djeci zbog njihovih igara na travnjaku ispred zgrade. Njegova stalna ljutnja, nesmiljena kritika i prijetnje policijom učinile su ga predmetom mržnje svih u okolini. Djeca su ga zvali “babaroga”, a roditelji su ih upozoravali da se drže podalje od njega. Međutim, nikome nije bilo jasno što je zapravo skrivio Dida Stipe. Njegov život bio je ispunjen tjeskobom i patnjom koju je nosio godinama, i koju je, nesvjesno, prenosio na svoju okolinu.
- Vrhunac priče dolazi u trenutku kada je mali Emir, novodošli dečak koji je sanjao da postane fudbaler, slučajno oštetio Stipinu terasu svojom novom kožnom loptom. Umjesto razumijevanja, Stipe je reagirao s nevjerojatnom brutalnošću, probušivši loptu pred Emirom i svim komšijama. Ovaj trenutak, iako zvučao kao samo još jedan od njegovih impulzivnih ispada, zapravo je bio čin pun unutrašnjeg bola koji je Stipe nosio.
Iako su svi oko njega, uključujući njegovu obitelj, vidjeli samo “zle strane” Stipe, kasnije se otkriva da je on zapravo bio slomljen od gubitka svog sina, Ivana, kojeg je nesreća uzela pre mnogo godina. Ivan je trčao za loptom na istom tom parkingu, baš kao i Emir, a Stipe nije mogao da ga spasi. Njegova mržnja prema lopti i svim igračima, prema svim dječjim smijehovima, potekla je iz tog neizdrživog bola. Njegov način “zaštite” Emira bio je posljednja, bolna, pokušaj da ga spasi od iste sudbine.
Kad je Sanja, komšinica i predsednica kućnog saveta, ušla u Stipin stan, otkrila je dječiju sobu koja je bila prepuna uspomena na Ivana. Zidovi su bili okrečeni u plavo, a u sobi su stajale igračke koje su svjedočile o ljubavi koju je Stipe osjećao prema svom sinu, iako je to skrio od svijeta. Najdirljiviji trenutak bio je kada je Sanja pronašla kutiju s poklonom za Emira – novu, profesionalnu kožnu loptu, uz pismo u kojem je Stipe, s velikim žaljenjem, objašnjavao svoje postupke. U pismu je Stipe izgovorio riječi koje će zauvijek promijeniti način na koji je gledan: “Bolje da plačeš zbog lopte, nego da tvoja majka plače za tobom kao ja za svojim Ivanom.”
- Ova priča nas podsjeća da nije uvijek ono što vidimo na površini. Često nosimo s sobom povrede iz prošlosti koje nesvjesno prenosimo na druge, zbog čega se ponašamo na načine koje drugi mogu shvatiti kao hladne i okrutne. U slučaju Dide Stipe, njegova patnja bila je toliko duboka da nije znao drugačije nego reagirati na način koji je bio štetan za sve oko njega, uključujući i njega samog. Iako je bio najgori “čudak” u očima komšiluka, zapravo je bio slomljen čovjek koji je nosio neizrečenu bol.
Na kraju, Stipe je dobio oproštaj – i to na način koji nije očekivao. Na njegovoj sahrani, cijeli komšiluk je došao, a mali Emir, koji je neko vrijeme bio žrtva njegovih postupaka, na njegov grob nije spustio cvijeće, već onu probušenu loptu. Taj čin bio je simbol pomirenja, oproštaja i razumijevanja. Iz tog trenutka, svi su shvatili da Dida Stipe nije bio zli starac, nego čovjek slomljen gubitkom i bolom.
