U današnjem članku vam pišemo o neobičnoj i pomalo misterioznoj navici jedne korove, koja je postala prava zagonetka za njenog vlasnika, Vasila Petrovića.
- Ova priča nas vodi u selo Berizivka, gdje priroda i svakodnevni život seoskog gospodara neprestano prepliću sa neobjašnjivim fenomenima. Vasila P. Kovalenka, farmera sa dugogodišnjim iskustvom, svakodnevno zabrinjava ponašanje njegove najproizvodnije krave, Buryonke, koja već pet godina uporno stoji pored starog kolodvora, bez očiglednog razloga.
Vasili P. Kovalenu, koji je veći dio svog života posvetio životu na selu, nije bilo neobično da se ujutro budi u isto vreme, što je postalo navika. Po običaju, odlazi na svoj jutarnji obilazak gospodarstva. Gledajući iz svog prostranog doma, sagrađenog još od strane njegovog oca, neprestano primjećuje istu sliku. Buryonka, velika crno-bijela krava s velikim karamel očima, zaista je uvijek bila posebna životinja na farmi. Da je od svoje mladosti poznavao njen karakter, bilo bi jasno da je ona više od običnog domaćeg ljubimca, ona je postala simbol svakodnevnih rituala. Međutim, njeno ponašanje u posljednjih nekoliko godina postalo je izvor dvosmislenih tumačenja, a svaki put kad bi se pojavila pred kolodvorom, postavljalo je nov pitanja u njegovoj glavi.
- Iako je u početku mislio da je riječ o prolaznoj navici, Vasili je ubrzo postao zabrinut zbog uporne navike njegove omiljene krave da svakog jutra stoji pred napuštenim izvorištem. Bilo je to mjesto koje je njegov deda, Ivan Stepanovich, izgradio 1923. godine. U početku je pretpostavljao da je krava samo bila fascinirana ovim mestom jer je tu neko vreme bila prisutna, ali na kraju je to postalo mnogo više od obične navike, pa je postao sve zabrinutiji zbog toga. Tako je za njega počelo razmatranje drugih, misterioznijih mogućnosti koje se ne mogu lako objasniti.
Odlazak na mjestu svakodnevnog rituala postao je gotovo duhovna navika koja je doprinela Vasiliovu duhovnom nemiru. Na svom putovanju kroz pitanja nepoznatog ponašanja krave, odlučio je baciti kamen u izvor, što mu je omogućilo da posumnja u postojanje vode koja bi mogla ležati duboko ispod površine. Tokom svega toga, njegova žena, Marija Ivanivna, koja je s njim provela više od dva decenija, pomogla mu je razmisliti o mogućim odgovorima na njegove misli. Ona je smatrala da je možda i sama životinja mogla osetiti dublju prisutnost vode, nešto što obični ljudi možda ne bi mogli da primete. Razmišljanje o instinktima životinja možda je upravo ona ključna stvar koja je upotpunila ovu misterioznu sliku, koja je dovela do istinskog zaključka koji je pomogao da se oslobode dugi sati izdisanja u tami.
