U današnjem članku vam pišemo o sudbini mlade žene koja je na sajmu krajem 19. stoljeća bila izložena kao roba, lišena glasa, dostojanstva i prava na izbor. Kroz njenu priču otkriva se surova stvarnost jednog vremena, ali i tiha nada da ljudskost može preživjeti i u najokrutnijim okolnostima.
Na sajmištu u Kamenici, negdje u Gorskom kotaru, krajem 19. stoljeća, ljudi se nisu okupljali samo zbog trgovine stokom i rakijom, nego i zbog jedne tiše, mračnije razmjene. Među galamom, mirisima zemlje i alkohola, stajala je i Vera – mlada žena čiji je život već tada bio sveden na cijenu ispisanu na zgužvanom papiru. Nije bila tamo svojom voljom, niti je imala pravo glasa. Bila je izložena kao teret, a ne kao čovjek.
- Dva dana je provela nepomično, s tijelom umornim do drhtavice i glavom prekrivenom grubom vrećom od jute. Ta vreća nije skrivala sram, već je služila kao etiketa – poruka da se ispod nje nalazi nešto nepoželjno, nešto čega se treba stidjeti. Ljudi su prolazili, zastajali, komentarisali. Glasovi su bili grubi, puni podsmijeha, a organizator sajma je bez imalo nelagode opisivao Veru kao radnu snagu, ne kao osobu. U tim riječima nije bilo zlobe iz neznanja, nego okrutnosti iz navike.
Vera je šutjela. Ne zato što nije imala što reći, već zato što je naučila da se njezin glas ne računa. U sebi je vodila borbu da ne zaplače, da ne pokaže slabost, jer je slabost u njenom svijetu uvijek bila kažnjavana. Ipak, tog drugog dana, u gomili glasova pojavio se jedan drugačiji. Smiren, umoran, bez poruge. Čovjek koji nije pitao kakva je ispod vreće, nego koliko traže za nju. U tom pitanju nije bilo radoznalosti, nego odluke.
- Dogovor je sklopljen brzo. Zvuk novčića na drvetu bio je kratak, ali konačan. Vera je osjetila ruku koja ju je povela – čvrstu, ali ne grubu. Prvi put nakon dugo vremena, netko ju je dotaknuo bez namjere da povrijedi. Dok su odlazili, iza njih su ostali smijeh i podsmijeh, ali ispred Vere se pojavio put. Nevidljiv, jer joj je pogled još bio zaklonjen, ali stvaran. Strah je bio ogroman, ali ispod njega se pojavio i tračak nečega nalik nadi.
Godinama ranije, Verin život bio je sasvim drugačiji. Kao dijete, znala je za igru i smijeh, sve dok bolest nije odnijela roditelje u razmaku od nekoliko dana. Ostala je sama, višak u vlastitoj priči. Tetka koja ju je primila činila je to bez topline, s gorčinom koja je s vremenom postajala sve oštrija. U toj kući, Vera je naučila da ljubav nije zajamčena, a nježnost je slabost.
Riječi kojima ju je tetka svakodnevno lomila postale su dio Verinog unutarnjeg glasa. Govorila joj je da ne vrijedi, da je ružna, da je teret. Vera je pokušavala zaslužiti drugačiji tretman radom i šutnjom. Čistila je, kuhala, prala do iznemoglosti, nadajući se barem jednom pogledu koji bi rekao da je dovoljna. Ali što je više davala, to je bila manje viđena.
- Kada je odrasla, odluka je donesena hladno i praktično – poslati je na sajam, upisati u registar mladenki, riješiti se “problema”. Tetka je čak unaprijed opravdala sramotu, opisujući Veru kao nekoga koga treba skrivati. Tako je djevojka postala roba, a laž je postala službeni zapis. Najbolnije nije bilo što je prodana, nego što je povjerovala da to zaslužuje.
Prema zapisima lokalnih kroničara iz Gorskog kotara, ovakvi sajmovi nisu bili rijetkost u ruralnim krajevima tog vremena, a žene bez zaštite porodice često su završavale u sličnim okolnostima. Usmena predanja iz tog kraja govore o djevojkama koje su “dane u tišini”, bez pitanja i bez povratka, što potvrđuju i zapisi u općinskim knjigama s kraja 19. stoljeća.
Etnografske bilješke koje se čuvaju u regionalnim muzejima spominju praksu prikrivanja “nepoželjnih” žena, posebno onih koje nisu odgovarale tadašnjim standardima ljepote ili su bile siročad. Takvi izvori svjedoče o društvu u kojem je vrijednost žene često bila mjerena isključivo njenom korisnošću, a ne ljudskošću.
Ipak, lokalne priče koje su se prenosile generacijama često završavaju drugačije nego što počinju. U njima se pojavljuju ljudi koji su, poput tog planinskog čovjeka, birali drugačije – ne vođeni glasom mase, nego vlastitom savješću. Upravo takva kazivanja, zabilježena u domaćim zbirkama narodnih priča, podsjećaju da su i u najmračnijim vremenima postojali trenuci kada je jedna odluka bila dovoljna da nečiji život krene drugim putem.
