Filmska umjetnost kroz decenije nosila je u sebi mnoštvo kontroverzi, ali malo koja scena izazvala je toliko potresa kao ona iz kultnog filma „Poslednji tango u Parizu“, snimljenog davne 1972. godine.
- U centru priče našla se mlada francuska glumica Marija Šnajder, tada tinejdžerka na pragu karijere, i već afirmisani holivudski velikan Marlon Brando. Njihovo zajedničko iskustvo na snimanju ostavilo je neizbrisiv trag u filmskoj istoriji, ali i u privatnom životu glumice, koja je do kraja života nosila teret poniženja.
Marija je imala samo 19 godina kada je stala pred kamere zajedno sa Brandom, koji je u tom trenutku bio skoro tri decenije stariji i u punom sjaju svoje karijere. Naizgled je to bila prilika koja otvara vrata svjetske slave, ali ono što se dogodilo iza kulisa pretvorilo je njen san u noćnu moru. Tokom snimanja jedne od najpoznatijih, ali i najkritikovanijih scena u istoriji kinematografije – one u kojoj se koristi puter – režiser Bernardo Bertoluči i Brando odlučili su da je izvedu bez prethodnog znanja i pristanka mlade glumice.
- „Suze koje su se vidjele na ekranu bile su stvarne,“ kasnije je govorila Marija, prisjećajući se trenutka kada je shvatila da je prevarena. Scene silovanja nisu bile u scenariju, niti joj je iko na vrijeme objasnio šta će se dogoditi. Dok su kamera i filmska ekipa hladno odrađivali svoj posao, mlada djevojka osjećala je kako joj se ruši povjerenje, kako u kolege, tako i u samu industriju kojoj je tek zakoračila.
Rekla je da se osjećala „silovanom pred kamerama“ i da joj je upravo ta scena uništila dio života i karijere. Brando je, navodno, pokušavao da je umiri riječima da „to nije stvarno“, ali ona je kasnije naglašavala da bol i poniženje jesu bili stvarni. Sama činjenica da je odluka donijeta bez njenog pristanka, već iza zatvorenih vrata između reditelja i glavnog glumca, dodatno pojačava težinu cijelog događaja.
Ovakvo iskustvo nije ostalo samo u okvirima filmskog seta. Nakon premijere i ogromnog publiciteta, Marija se suočila sa sasvim novim problemima. Javnost je poistovjećivala njen lik sa ličnošću, što je za mladu djevojku bilo zastrašujuće. „Postati slavnom bilo je zastrašujuće. Ljudi su mislili da sam ista kao lik kojeg igram, i tako su se ophodili prema meni,“ objašnjavala je kasnije. Bez zaštite tijela čuvara, često je trpjela neprijatnosti, a pritisak slave odveo ju je na put samouništenja.
- Kako piše Blic.rs, mnogi filmski kritičari i feminističke organizacije kasnije su prozivali Bertolučija zbog neodgovornog i neetičkog postupanja, jer je svjesno doveo mladu glumicu u situaciju u kojoj nije imala mogućnost da odluči. Tek decenijama kasnije, i sam Bertoluči je priznao da je scena bila snimljena bez njenog pristanka, pravdajući se „umjetničkom odlukom“. Ovakvo objašnjenje naišlo je na osude javnosti, jer je podsjećalo da se iza pojma „umjetnosti“ često skrivaju zloupotrebe moći.
Njena mladost, kombinovana sa pritiskom slave, otvorila je vrata i problemima sa zavisnošću. Prema pisanju Kurir.rs, Marija je vrlo rano počela da koristi heroin, pokušavajući da pobjegne od reflektora i teškog bremena koje je nosila. Žurke, alkohol i droga postali su način da se izbori sa traumom. Nažalost, to je dodatno pogoršalo njen imidž u javnosti, jer su je tabloidi prikazivali kroz prizmu skandala, umjesto da se govori o nepravdi kojoj je bila izložena.
Iako je Brando kasnije izjavio da mu je žao i da su možda pogriješili, njegova izjava da je sve to bila „umjetnička odluka“ samo je dolila ulje na vatru. To je u očima mnogih bio dokaz koliko je industrija nemilosrdna prema onima koji tek ulaze u svijet glume, posebno ženama. Odnos moći između mlade debitantkinje i svjetske zvijezde bio je jasan, a teret tog odnosa nosila je isključivo ona.
- Ova priča, nažalost, i danas služi kao podsjetnik koliko je granica između umjetnosti i zlostavljanja tanka kada nema poštovanja i saglasnosti. Prema analizama koje je prenio N1 Info, feministički pokreti širom Evrope su upravo primjer Marije Šnajder koristili kao ilustraciju kako filmska industrija sistemski zanemaruje sigurnost i dostojanstvo glumica. Umjesto da bude slavljen samo kao estetski šok, film je decenijama nosio i mračnu pozadinu koja je uništila život jedne mlade žene.
Marija je, unatoč svemu, nastavila da glumi i da gradi karijeru, ali nikada se nije oslobodila sjenke „Poslednjeg tanga“. Njene kasnije izjave odišu tugom i gorčinom, a često je govorila da joj je pomenuta scena uništila povjerenje i u ljude i u industriju. Javnost se, kako su godine prolazile, sve više okretala njenoj strani, prepoznajući je kao žrtvu sistema koji je u ime „umjetnosti“ žrtvovao njenu dobrobit.
Kada se sagleda cijela priča, ostaje gorak utisak da jedan od najpoznatijih filmova 20. vijeka krije iza svoje reputacije mračnu istinu. Dok su kritičari hvalili Bertolučijev rad i Brandovu glumu, Marija je tiho nosila rane. Njena istina, izrečena kroz suze i kasnija svjedočenja, važnija je od svake umjetničke nagrade ili kritike.
- U konačnici, priča o Mariji Šnajder je više od filmske anegdote – to je lekcija o moći, manipulaciji i zloupotrebi povjerenja. Ona pokazuje da svaka priča ima dvije strane, i da glamur svjetla reflektora često skriva bol koji ne vidimo.
