Marina Tucaković ostat će upamćena kao žena čije su riječi oblikovale muzičku istoriju Balkana. Njena sposobnost da kroz stih izrazi bol, ljubav, sumnju i nadu, učinila ju je najvoljenijom autorkom pjesama generacija izvođača i publike.
- Njena poezija, nerijetko rođena iz lične tame, prodirala je duboko u duše onih koji su je slušali. Iako je stvorila hiljade pjesama koje su postale hitovi, neke od njih nosile su lični pečat tuge i oproštaja, a najviše od svih – pjesma „Mišo moj“, koju je posvetila svom prerano preminulom sinu, Milanu Raduloviću.
U najtežem trenutku života, nakon što je izgubila sina 2008. godine, Marina je napisala stihove koji su prožeti najdubljom boli. Ti stihovi, posvećeni Milanu, bili su izraz tuge koju riječi teško mogu opisati. Željela je da te emocije prenese javnosti, ali nije bilo jednostavno pronaći osobu koja će moći da iznese tu dubinu. Ana Nikolić, kojoj je Marina bila poput druge majke, bila je ta kojoj je povjerila pjesmu. Marina je vjerovala da Ana može osjetiti i pretočiti tugu u glas – i nije pogriješila. Pjesma je postala jedan od najpotresnijih trenutaka domaće muzičke scene.
- Međutim, kako je vrijeme odmicalo, Marina je stvarala i dalje – čak i onda kada je znala da joj se kraj bliži. Tada nastaje pjesma „Perspektive“, koju je, kako je Ana Nikolić kasnije ispričala, Marina napisala u danima kad je bila svjesna da umire. Bila je iscrpljena, slaba, ali riječi su i dalje dolazile – precizne, teške i iskrene. Tekst je Ani poslala dok su zajedno putovali s Marininim drugim sinom, Laćom, i upravo taj trenutak – kada su zajedno pročitali stihove – bio je, kako Ana kaže, trenutak koji je razorio i ujedinio njihova srca u tišini i suzama.
„Perspektive“ nije samo pjesma. Ona je razgovor između majke i sina, između duše koja odlazi i onih koji ostaju. Ispisana je kao odgovor na pjesmu „Adio amore“ koju je Laća ranije napisao u svojim najmračnijim trenucima, boreći se s demonima i životnim lomovima. To je dijalog bez riječi, koji duša vodi sa dušom, u kojem nije potreban glas jer bol je već sve rekla.
- Stihovi pjesme „Perspektive“ odzvanjaju kao tiha molitva i krik u isto vrijeme. Govore o umoru, o borbi, o napuštanju, ali ne s gorčinom, već s prihvatanjem. Marina se obraća svojoj majci – u ovom slučaju možda simboličnoj, možda stvarnoj – ali i svima koji su pokušavali da je spasu. Riječi „Ubila sam perspektive“ ne znače odustajanje, već priznanje da su snovi izblijedjeli, da se gubi nada, ali da ljubav i zahvalnost ostaju.
Marina kroz stihove poručuje: ne tražite me, ne krivite se, ne tugujte. Život je za žive. Ona odlazi, ali ostavlja stih, kao testament, kao posljednji poljubac.
- Uprkos boli, pjesma ne nosi bijes. Naprotiv, ispunjena je nježnošću prema onima koji su je voljeli, ali i suočavanjem sa sobom, sa ogledalom, s istinom. U stihu „Ogledala me vide“, Marina priznaje da je sve znala, da ništa nije skrivala od sebe, ali nije imala snage da se mijenja. I to priznanje je bolno, ali hrabro.
Njen dar nije bio samo u pisanju riječi koje pjevaju. Bio je u tome što je imala hrabrost da izgovori istinu, čak i kada je boljela. A u svijetu punom površnosti, to je čin nevjerovatne snage.
- Marina Tucaković nije umrla. Živi u svakoj riječi koju je napisala. U svakom stihu koji boli, u svakom refrenu koji grli. Njene „Perspektive“ su možda ugašene u životu, ali su za mnoge postale putokaz kroz tamu. A to je više nego što mnogi ostave za sobom.
