U daanšnjem članku vam donosimo jednu jako zanimljiovu priču o djevojčici koja je živjela u ubjeđenju da odrasta porodici punoj ljubavi.U oktobru 2024. godine, tada dvadesettrogodišnja majka dvoje djece, skupila je hrabrost da se suoči s ocem prvi put nakon četiri godine. Razgovarali su oči u oči, a ona je željela istinu – onu koju je godinama potiskivala, ali je nikada nije prestala nositi u sebi.
- Kada je imala samo devet godina, Džejmi-Li Erou je doživjela nešto što nije mogla razumjeti, ali joj je obilježilo život. Odrastala je između dva svijeta – jednog punog ljubavi kod majke, i drugog mračnog, nestabilnog kod oca, Isakina Jonsona Drabada. Njega je tada zvala “tata”, vjerovala mu i voljela ga. Nije ni slutila da će taj isti čovjek, godinama kasnije, biti poznat kao “kanibal iz Skare”.
Iskustvo je bilo teško, ali ju je i podsjetilo na emocije koje su nekada povezivale njih dvoje. Kada je zaplakao, pomislila je da se možda promijenio, da se pokajao. Međutim, ono što je uslijedilo bilo je daleko od pomirljivog.Drabad je 2010. godine, u Švedskoj, brutalno ubio svoju partnerku Hele Kristensen. Ne samo da ju je usmrtio, već je potom i počinio djelo toliko užasno da je svijet zanijemio – pojeo je dijelove njenog tijela. U to vrijeme, Džejmi je bila dijete koje nije razumjelo šta znači riječ “kanibal”. Prvi put se s istinom suočila u tinejdžerskom uzrastu, čitajući naslove u novinama. Ipak, do tada je već bila emocionalno oblikovana lažima koje joj je otac godinama plasirao.
- U očima male djevojčice, on je bio pažljiv otac – povremeno. Ali vrlo često i hladan, nepredvidiv, okružen voodoo lutkama, mračnim mislima i nasilnim filmovima. Zabranjivao joj je da majci priča o svemu što vidi kod njega, čime ju je držao u stanju tihe paranoje. Iako je osjećala da nešto nije u redu, to nije umjela da prepozna. To je za nju postala svakodnevnica.
Poseban trenutak u njenom djetinjstvu bio je susret s Hele, ženom koju je iskreno voljela i smatrala svojom drugom majkom. Njena vedrina i toplina ostavile su snažan utisak na Džejmi. Ipak, svjedočila je i njihovim čestim svađama, strahovima i suzama. Često se plašila da će sve završiti katastrofalno. Taj osjećaj nije bio bez osnova.Jedne večeri, dok je spremala večeru, Hele je izgovorila rečenicu koja je ostala urezana u Džejminom pamćenju: “Tvoj tata će me ubiti.” Nekoliko dana kasnije, Hele je nestala. Istina o njenoj sudbini dugo je bila skrivana od Džejmi. Kada je konačno saznala šta se dogodilo, uslijedio je period šoka, poricanja i emocionalne otupjelosti. Sve je potisnula kako bi zaštitila samu sebe.
- U godinama koje su uslijedile, Džejmi se borila sa depresijom, anksioznošću i zavisnošću od droga. Iako je znala za užasne zločine koje je njen otac počinio, i dalje je tražila kontakt s njim – možda iz potrebe da dobije odgovore, možda iz nesvjesne nade da će ipak naići na neku ljudskost. Umjesto toga, dobijala je savjete kako da koristi vudu rituale protiv školskih nasilnika ili pak sugestije da “proda dušu đavolu” kako bi se oslobodila depresije.
Kada joj je bilo 18 godina, otac joj je hladnokrvno ponudio da joj ispriča kako je počinio ubistvo. Bez trunke kajanja, s osmijehom na licu, opisivao je zločin kao da govori o nečemu sasvim normalnom. Taj trenutak bio je prekretnica. Počela je da razumije da taj čovjek više nije njen tata – da nikada zapravo nije ni bio ono što je ona zamišljala.U 19. godini, prekinula je sve kontakte s njim. Godinama kasnije, ipak je odlučila da ga ponovo vidi. Tada je čula njegovu verziju događaja: tvrdio je da je ubio Hele da bi konačno dobio psihijatrijsku pomoć, a da je ona navodno “željela da umre”. Džejmi danas vjeruje da u toj priči možda ima djelić istine, ali više nego išta – vidi u očevim djelima pokušaj da ostvari bolesne fantazije inspirisane mračnim sadržajima koje je godinama konzumirao.
- Uprkos svemu, Džejmi ne vidi svog oca kao čistog zločinca, već kao duboko slomljenog čovjeka čije traume iz djetinjstva nisu bile prepoznate ni liječene. Kaže da su mu djela neoprostiva, ali u njemu i dalje vidi dijete koje nikada nije dobilo šansu za bolji život.Danas, kao majka, Džejmi kaže da konačno razumije da ništa što se dogodilo u njenom djetinjstvu nije bila njena greška. Kroz majčinstvo, naučila je da gleda na malu sebe s nježnošću i razumijevanjem. Za svog oca kaže da je “kao mrtav” u njenom životu i da nikada neće biti dio života njene djece.
U toj odluci pronašla je svoj mir.
